U slučaju švedskog sastava Viagra Boys i njihovog drugog albuma "Welfare Jazz" nemoguće je naći samo jednu stilsku odrednicu, a ono čime najviše osvajaju je želja da istražuju puteve kojima je malo tko prije njih prošao.
Probajte zamisliti The Doors koji se pretvaraju u Morphine ili The Birthday Party koji igraju poput The Stoogesa ili sraz Devoa i Primal Screama te Toma Waitsa i Johna Lydona ili Davida Bowieja i Alana Vege pa onda još niz tako nezamislivih kombinacija i doći ćete do ključa kojim Viagra Boys dešifriraju rock & roll da bi ga potom presložili u prilično intrigantnu zagonetku.
Često se žalim kako nema bendova koji bi rock'n'roll igru igrali luđe i riskantnije te ispitivali njezine granice (boli i užitka) pa mi se i stoga dopada kako i zašto Viagra Boys uspijevaju nemoguće učiniti funkcionalnim, a na prvi posluh odbojno učiniti instantno zaraznim. Za ovako hrabrim albumima bio sam lud ranih 80-ih, a da sam sada klinac poludio bih od želje da se prvom prilikom suočim uživo s Viagra Boysima, razbijem od alkohola i bacam sebe i druge na pozornicu i s nje na pod.
Iza te autodestrukcije zapravo se krije snažna emocija sažeta u stihovima “(Girls) They always try to tie me down/(Boys) They want to go out on the town/(Drugs) The only way I can boogie down/(Love) Something I know nothing about” iz manijakalno plesne i neurotične post-punk pjesme “Girls & Boys”.