Planirala sam ove subote u HNK ponovno na Festival svjetskog kazališta. Trebao je gostovati veliki belgijski provokator Milo Rau, novinar koji je postao kazališni redatelj, sa svojom predstavom "Obitelj". Nažalost, predstava je, kako stoji u službenoj obavijesti, "otkazana odlukom belgijskog Ministarstva kulture vezano za kazališta u Belgiji, kojom se obustavljaju sve aktivnosti, uključujući gostovanja u inozemstvu".
Proljetos, dok je pandemija, sada znamo, bila tek u povojima, svojim društvenim i kulturnim životom rukovodila sam se setom više ili manje (i)racionalnih pravila. Kazalište sam u tom trenutku stavila na crnu listu - nisam željela ići u zatvorene prostore. Dolaskom jeseni i povratkom u Zagreb s dugog i sretnog ljetovanja, otvorila se glad za kulturnim sadržajem svih oblika. Čim je stigao "Tenet", odjurili smo u kino i hrabro izdržali Nolanovu filmsku gnjavažu. S crnom maskom na licu, umjereno dotjerana, odazivala sam se na pozive na kazališne premijere svojih prijatelja. Ambiciozno sam se upućivala na otvaranje izložbi s kojih bi odlazila prije kraja službenog programa. Nepromišljeno sam otišla na premijeru jednog hrvatskog filma, točnije - koprodukcije. Zbog toga sam jedino požalila. Odjednom je ta potreba za društvenim i kulturnim životom postala nasušna. Čak sam kupila i ulaznicu za Dixona na Gradecu. Žarko sam željela, kako kaže Daft Punk - izgubiti se u plesu (Lose yourself to dance). No, tu se umiješala viša sila. Moja "partnerica u zločinu" kao kontakt je završila u samoizolaciji. Nije da je to bilo nešto što se nije moglo očekivati.
I dok gledamo kako se kulturni život u brojnim europskih zemljama postupno ali sigurno gasi, mi imamo još sreće da su kazališta, kina i muzeji otvoreni. Još nije otkazan ni Interliber koji bi se u više paviljona i uz brojne mjere predostrožnosti trebao održati od 10. do 15. studenoga. No, u sličnom terminu trebao je ići i Zagreb film festival čiji su se organizatori ipak odlučili za online izdanje. Osnovno što smo naučili u ovih nevjerojatnih osam mjeseci je da se gotovo ništa ne može planirati. Pa tako ni uobičajeno kasnojesensko šopingiranje knjiga za božićne darove.
Uvijek su mi išli na živce moji prijatelji umjetnici koji su se zgražali zbog toga što malo godišnjeg odmora ljeti - radeći oduvijek za privatnog poslodavca - mogu provoditi na moru. Zar ne možeš pisati s mora, pitali bi me odlazeći na svoje ljetne turneje ili splitske, dubrovačke, pulske festivale na kojima bi, iz moje perspektive, možda nešto radeći ipak uživali poput - cvrčaka. Kako su se stvari samo promijenile!? I dok sada ja mogu raditi praktički odsvakuda, mračna egzistencijalna tjeskoba nadvila se nad svu, ne samo izvedbenu umjetnost.
I zato - hajdemo u kazalište. Stožer do sada nijednom nije izvijestio da se netko zarazio u teatru, ili mraku kinodvorane ili na, recimo, izložbi Svjetlana Junakovića u Klovićevim dvorima. Susjedi nam itekako zavide na ovoj kulturnoj povlastici. Čija je bliska budućnost, to dobro znamo, potpuno neizvjesna. To više trebamo držati fige Draženu Kokanoviću koji za sam kraj sljedećeg mjeseca planira svoj 12. Zagreb jazz festival. Od 24. do 26. studenoga u velikoj dvorani SC-a, gdje stane 1000 ljudi, 280 sretnih jazz-fanatika trebalo bi uživati u koncertima, kako Dražen voli reći - ozbiljnih jazz-igrača - Dan Tepfer trija, Seamus Blake kvarteta i Antonio Farao trija. No, kraj studenoga jako je daleko, a naučili smo dosad da je -nemoguće bilo što planirati ozbiljno. S druge strane, ovu zimsku kataklizmu koja nam se s obzora valja bilo bi divno, barem nakratko, zaboraviti uz zvukove vrhunskoga jazza.