Koncertom u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, a uz klarinetisticu Mariju Pavlović, Zagrebački solisti, dobitnici Orlando Grand Prixa ovog festivala, dodali su još jednu kariku u svoj putujući lanac kojemu, čini se, ovoga ljeta kraja nema. I ne samo ovog, već i mnogih proteklih tijekom 70 godina od osnutka čiju obljetnicu obilježavaju teško dohvatljivim Tour de force tempom. A tako će i ostati u nastupajućoj sezoni.
Evo, već sedam desetljeća, od prvog nastupa u Sisku 1954., ovaj je ansambl perjanica zagrebačkog muziciranja doma i u svijetu, uz Zagrebački kvartet posebno važan publici koja više voli komornu svirku od simfonijske. Ili voli obje podjednako s obzirom na kvalitetu koju sve ovo proteklo vrijeme pa i danas omogućuju perfektno obrazovani glazbenici, mnogi od njih i predstavnici te nastavljači legendarne zagrebačke guslačke škole.
Važna je to činjenica koja je u vrijeme osnutka na tadašnjem Radio Zagrebu probudila vizionarske duhove Ive Vuljevića i Stjepana Aranjoša te legendarnog violončelista Antonija Janigra koji na čelu Ansambla kreće u prvu umjetničku avanturu, a ona traje desetak prvih slavnih godina.
Majstor Krstić
Počinju turneje, snimanja, poticanje hrvatskih autora (Koncertantne improvizacije Milka Kelemena postaju, zahvaljujući Solistima, pravi svjetski hit), svira se repertoar koji se dotad nije često izvodio i, naravno, stižu gosti iz zemlje i svijeta koji oduševljavaju (Henryk Szeryng, Alfred Brendel, Pierre Fournier, Aldo Ciccolini i dr.).
Na čelo Ansambla nakon Janigra dolazi violinist Dragutin Hrdjok, najdulje ih u dva navrata vodi karizmatični Tonko Ninić, na čelu su neko vrijeme i Anđelko Krpan te Borivoje Martinić-Jerčić, a zatim sve do danas nekadašnji ugledni koncertni majstor Münchenske filharmonije Sreten Krstić.
Od Dolca do aerodroma
Oko četiri tisuće koncerata, svi kontinenti, sve prestižne svjetske dvorane, 70-ak nosača zvuka, sve moguće nagrade čine blistavu bilancu Solista, a oni uza sve to, osim u svom stalnom pretplatničkom ciklusu, sviraju i u zagrebačkom Oktogonu, na Tomislavcu, u zračnoj luci, Zoološkom vrtu, zagrebačkim dvorištima, na Dolcu..., tko zna gdje još, teško ih je pohvatati.
Dragocjeni su, publika ih voli, a oni vole mlade s kojima popunjavaju ansambl. Po uzoru na njih stvaraju se i novi ansambli, neki posustaju, neki opstaju, no najviši šešir nose još uvijek oni Zagrebački solisti koji i dalje krstare i nemaju nakanu zaustaviti se.
Oznaka našega glavnog grada u njihovu imenu vrlo je važna. Obilježava tradiciju koju su stvorili zahvaljujući u početku nekolicini entuzijasta, a danas je njeguju marom, znanjem, neumornim kretanjem od točke do točke glazbenih vrhova i ne namjeravaju stati. Zagrebački solisti sami su točka identiteta sredine u kojoj traju.