Jazz Fenderica okrenuta naopako, čarapa u vrištećoj boji koja visi s njezina vrata, uvrnute melodije, improvizacija, vizualno ludilo i iskrenost koja ima prednost pred ispravnošću. Sve su to slike koje pršte na spomen imena MonoNeon, basist iz Memphisa koji sutra dolazi u Peti kupe, a koji je jedan od posljednjih glazbenika koji su nastupali s Princeom, ali i kojeg je neponovljivi Flea iz Red Hot Chili Peppersa opisao kao ‘najboljeg električnog basista na svijetu‘. Ovaj genijalac, koji ima već dvadesetak albuma, a djeluje na razmeđu funka, soula i hip-hopa, nam je uoči prvog zagrebačkog nastupa odgovorio na nekoliko pitanja.
Kada si prvi put shvatio da ne želiš zvučati ‘ispravno‘ kao drugi basisti?
Odrastajući u Memphisu, pogotovo oko baptističke crkve… Kad se danas osvrnem na vrijeme kad sam s bakom išao u crkvu i slušao kako pjeva, slušao svog rođaka Johnnieja Morrowa na orguljama (RIP), shvatio sam da trenuci koji pokrenu ljude nisu oni uglađeni, nego oni iskreni. Tome se stalno vraćam i to nosim sa sobom dok sve više pokušavam razumjeti sebe.
Kada si odlučio da će bas biti tvoj glavni instrument, a ne samo nešto što sviraš u bendu?
Kad sam shvatio da to nije samo nešto što radim, nego način postojanja i promatranja sebe u svijetu… To je stalna potraga!
Suradnja s Princeom bila je važan trenutak u tvojoj karijeri. Kako je do toga došlo? Što si najviše naučio radeći s tako snažnom umjetničkom osobnošću?
Prince je na internetu vidio moj video kako sviram bas, pa su mi se njegovi ljudi javili mailom i pozvali me u Paisley Park na jam. Kad sam prvi put došao tamo, Judith Hill je bila tamo, kao i Taron Lockett i Dominque Taplin, i počeli smo jammati… To je zapravo bila moja audicija za Princea i Judith Hill.
Nakon sviranja s Judith, Prince me pozvao natrag u Paisley da sviram u njegovu novom bendu s Adrianom Crutchfieldom, Donnom Grantis i Kirkom Johnsonom. Zajedno smo odsvirali nekoliko Paisley Park After Dark koncerata (krajem 2015.), a na kraju smo i snimali zajedno (ja, Prince, Adrian i Kirk u studiju). Prince je još za života objavio jedan od tih jamova pod mojim imenom MonoNeon, zove se "Ruff Enuff".
Od Princea sam naučio da je jasnoća vizije moćna i da je dovoljno jednostavno biti svoj… Samo trebaš vjerovati u to! Vidio sam to vlastitim očima dok sam bio oko njega. Taj čovjek je zapalio vatru u meni koja me i dalje gura da rastem i idem naprijed!
Kako su te druge suradnje oblikovale profesionalno?
Podsjećaju te da je kreativnost zapravo razgovor. Drži uši i um otvorenima. Znaj kad trebaš govoriti, a kad trebaš zašutjeti… Valjda!
Postoji li danas netko kome bi dopustio da ti govori kako trebaš svirati?
Poštujem ljude koji stvaranju pristupaju kao istraživanju. Biti oko tipova poput Davida Fiuczynskog podsjeća me da znatiželja ponekad vrijedi više od pravila. Ako bi mi FUZE rekao da nešto odsviram na određeni način, poslušao bih ga!
Napravio si album posvećen svojoj baki koja je živjela s demencijom. Je li bilo teško tako osobnu obiteljsku situaciju podijeliti javno? I postoje li dijelovi albuma koji su nastali iz vrlo konkretnih uspomena ili trenutaka?
Da, teško je, ali sjećanje je krhko, pa je glazba koju smo baka i ja stvarali zajedno postala način da sačuvamo komadiće njezine prisutnosti prije nego nestanu. Puno sam naučio o sebi pišući pjesme koje moja baka i ja pjevamo zajedno. Jammati s njom stare himne u dnevnoj sobi sretno je mjesto za oboje.
Tvoj vizualni stil je vrlo prepoznatljiv - jarke boje, slojevi, čarape, kape. Kada si svjesno počeo graditi taj izgled?
Oduvijek sam volio jarke sheme boja. Ali kad sam počeo istraživati umjetnike poput Dana Flavina, Anne Truitt, Ellswortha Kellyja i mog omiljenog Marcela Duchampa. Tada sam počeo tome davati ideju (konceptualna umjetnost i ta shema). PolyNeon, a kasnije MonoNeon stvar pojavila se oko 2010. i samo sam nastavio ići s tim… NeonDada, haha! Taj persona-moment dolazio je i iz toga što nisam htio biti inspiriran samo glazbom i glazbenicima. htio sam i vizualnu dimenziju u svemu tome, ideju izvan same glazbe.
Je li moda za tebe produžetak tvoje glazbe ili potpuno zaseban oblik izražavanja?
Vidim je kao kompoziciju. Samo još jedno mjesto gdje se susreću boja, tekstura i osobnost.
Misliš li da će umjetna inteligencija ikada zaista imati groove?
AI može naučiti obrasce, ali duša se često rađa iz proturječja… Radosti, gubitka, sjećanja, zbunjenosti. Te je stvari teško kodirati.
Koji ti je najdraži zvuk koji nije instrument?
Iskren smijeh… onaj nekontrolirani kad počneš kašljati pa se opet smiješ!
Postoji li neka vrsta glazbe koju jednostavno ne poštuješ, bez obzira na trud koji stoji iza nje?
Ako nešto dolazi iz iskrenog mjesta, sviđa mi se. Ali iskreno —-radi s tom glazbom što god ti je, je*iga, volja. Haha!
Što možemo očekivati od tvojeg nastupa u Zagrebu? Jesi li prije bio u Hrvatskoj? Ako jesi, kakve uspomene nosiš odavde?
Očekujte što god, dovraga, želite… A možete mi se i pridružiti ako hoćete!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....