Dvije cure u Zara Larsson majicama u autobusu iz Zagreba za Budimpeštu dobar su uvod u prvi dan Szigeta. Pokazuju nešto što se kod nas često zaboravi: i u Hrvatskoj postoji publika za aktualni zapadni pop. Samo ga rijetko ima priliku gdje čuti. Nastupi relevantnih pop-zvijezda u Hrvatskoj, dok su još stvarno aktualne, mogu se nabrojati prstima jedne ruke, a i tada se često mora gledati kroz prste.
Zato je Sziget, festival na budimpeštanskom otoku Óbuda, iznimno privlačan za hrvatsku publiku. Nekoliko sati autobusom od Zagreba, a već ste na festivalskoj livadi na kojoj prvi dan može početi švedskom pop-zvijezdom, nastaviti se s američkim TikTok kantautorom, skrenuti prema mađarskom rapu i čardašu, pa završiti kod britanskih veterana rane rave-kulture.
Sve to dogodilo se u utorak, prve večeri Szigeta, uz ljetnu žegu, rekordno nizak vodostaj Dunava, prašinu koja se dizala čim bi se masa pomaknula i oko 85 tisuća ljudi na budimpeštanskoj adi. Nije to bila večer velikih rock-dinosaura ni festivalskih imena koja se recikliraju svakih nekoliko ljeta. Bila je to večer koja je dosta dobro pokazala kako danas izgleda pop-kultura: malo algoritma, malo nostalgije, malo twerka, malo novih rockera, malo starog ravea i puno ljudi koji se očito više ne zamaraju pitanjem iz koje ladice dolazi pjesma.
Zara Larsson ima hitove, bend i problem s viškom koreografije
Nakon ulaska na festival bilo je taman dovoljno vremena za pozicioniranje na desnom rubu livade ispred glavne pozornice, gdje je nastupila prva velika zvijezda večeri, Zara Larsson. Iako sam bio na rubu prostora, zvuk je bio dovoljno čist i jasan.
Larsson je krenula s “Midnight Sun”, svojim aktualnim ljetnim hitom i viralnim TikTok zvukom, što je publika, mahom vrlo mlada i vrlo glasna, dočekala kao da smo već na bisu. Vrištalo se od prve minute, na originalne pjesme i obrade, na uvodne taktove i na svaku gestu s pozornice.
Njezin novi zvuk i novi imidž očiti su odmak od EDM-popa s početka 2010-ih, razdoblja u kojem je i sama postala globalno prepoznatljiva, prema nešto plastičnijem, sjajnijem bubblegum popu s početka milenija. Ukratko: malo Britney, malo ljetni hitovi, malo TikTok estetika i puno uvjerenja da je sve to dovoljno nekoj novoj publici ako se dobro zapakira.
Problem je što Larsson na pozornici ima ozbiljan, uvježban i potpuno ženski bend, ali se na njega gotovo nikada stvarno ne osloni. Tek pri predstavljanju članica benda čulo se koliko tu ima sviračkog umijeća. Bas, gitara, klavijature i bubnjevi u nekoliko su minuta pokazali da bi taj koncert mogao disati i drukčije, manje programirano i manje oslonjeno na koreografiju. Posebno su bubnjevi u pojedinim trenucima podizali nastup na življu razinu.
No, umjesto instrumentalnih izleta, Larsson koncert gradi na dance breakovima, što je razumljivo s obzirom na to da je riječ o pop-spektaklu. Ima ih gotovo svaka pjesma, osim akustične “Uncover”, koja je bila emotivni vrhunac nastupa jer se radi o njezinu prvom singlu. Dance breakovi su publici bili poznati, često zabavni i očito funkcionalni, ali problem je nastao kada su pojedine pjesme počele dijeliti slične koreografske obrasce. To je otprilike kao da gitarist u različitim pjesmama odsvira isti solo. Tko voli, neka izvoli, ali dojam lijenosti teško je izbjeći.
Najbolji takav break bio je onaj za “Lush Life”, kada je na pozornicu pozvala dvoje obožavatelja, umjesto uobičajenog jednog: mladića obučenog u dupina i djevojku u klasičnom festivalskom Coachella izdanju.
Zadnja trećina koncerta ujedno je bila i najbolja. Od “Ruin My Life”, preko već spomenute “Uncover” i “Lush Life”, do “Symphonyja”, hita koji je Larsson snimila s britanskom elektroničkom skupinom Clean Bandit, nastup je konačno dobio jasniji smjer. Sve prije toga bilo je teže uhvatiti. Ne zato što je bilo maštovito nepredvidljivo, nego zato što se prečesto činilo da Larsson pokušava istodobno biti i pop-zvijezda ranih 2000-ih, i TikTok izvođačica, i festivalska diva, i performerica čija koreografija mora stalno proizvoditi novi viralni kratki video.
Pop ne mora biti pristojan, ali ovo twerkanje je djelovalo usiljeno
Najbizarniji dio dogodio se sredinom nastupa, tijekom “Ain’t My Fault”. Ako je Larsson novim zvukom i imidžem posudila estetiku popa s početka milenija, ovdje je posudila i komad twerk-kulture dominantne u afroameričkoj glazbi ovog stoljeća. Dance breakovi su ionako bili puni twerkanja, čak i u pjesmama koje ga ni glazbeno ni tekstualno posebno ne traže, ali “Ain’t My Fault” otišla je najdalje.
U pjesmu je upleten sample “Looking for the Hoes” reperice Sexyy Red, dok su se uz skandiranje “hot” i “sexy” njezine plesačice redale po pozornici. Finiš prve polovice koncerta pretvorio se u predugo i pomalo bizarno twerkanje Zare Larsson, koja je publici u tim minutama više pokazivala stražnjicu nego lice. Sve je kulminiralo dok je na loopu išao stih “shake that ass, ho”, što na engleskom u festivalskoj buci prođe bez treptaja, ali u hrvatskom prijevodu zvuči znatno grublje: “tresi tom guzicom, kurvo”. Ne treba puno mašte da se zamisli kakve bi reakcije izazvalo kada bi isti stih, na domaćem jeziku, treštao usred velikog festivalskog pop-nastupa.
Problem nije u tome što pop-koncert mora biti pristojan. Ne mora, dapače. Problem je u tome što je taj dio nastupa djelovao posuđeno, nalijepljeno i neobično udaljeno od pjesama koje Larsson inače izvodi. Gledati plavokosu švedsku pop-zvijezdu kako usred Szigeta pokušava preuzeti estetiku koja joj ne leži prirodno bilo je kao da ste nakratko završili na nekoj od novijih dodjela BET nagrada.
Ipak, završnica je spasila koncert od gorkog okusa. Zara Larsson ima hitove i ima publiku, ali ostao je dojam da bi joj najbolji suradnici te večeri bili upravo oni koje je najmanje koristila: bend iza nje.
Sombr, jedina slamka spasa rocka koju stariji rokeri neće htjeti priznati
Za idući nastup na glavnoj pozornici uspio sam se probiti puno bliže sredini i samoj pozornici. Na red je došao Sombr, odnosno Shane Boose, njujorški kantautor koji sam piše pjesme, a slavu je stekao preko interneta, TikTok algoritma i publike koja prvo nauči pjesmu kao fragment od 15 sekundi, a tek kasnije kao cjelinu.
Na pozornicu je ušao uz mali komad režirane bahatosti. Kamera je pratila njegov dolazak iz kombija do bine, a s njim su iz vozila izašle Zara Larsson i njezine plesačice. On se pritom šepurio s koktelom u ruci, kreveljio prema kameri i odmah postavio ton nastupa: mlad, samouvjeren, pomalo iritantan, a opet dovoljno karizmatičan da mu se sve to oprosti.
Da, taj kantautor androgenog modnog izričaja trenutačno izgleda kao jedna od rijetkih slamki spasa rock-glazbe od margine. Starija generacija i “pravi” rokeri morat će progutati ego i prihvatiti da rock danas možda ne spašava čovjek koji izgleda kao da je prespavao u garaži s Telecasterom i nije se brijao tri tjedna, nego kao dvadesetjednogodišnjak koji zna kako forma gitarske pjesme mora izgledati u doba TikToka.
To ne znači da je Sombr samo proizvod algoritma. Iza njega stoji stvarno dobar bend. U pjesmama ima indie rocka, popa, funka, disca i dovoljno čvrstih riffova da se ne čine kao dekoracija. To nije više “radio friendly” rock, jer radio kao mjerilo više zvuči kao fosil iz prošlog stoljeća. Ovo je algoritamski probavljiv rock: dovoljno kratak da kruži internetom, dovoljno zarazan da ga publika odmah uhvati i dovoljno svirački postavljen da uživo ne djeluje kao prijevara.
Sziget je pametno prepoznao njegovu viralnost i trenutačnu važnost. Dati mu prvi veliki europski festivalski nastup i to odmah u ulozi jednog od headlinera večeri nije mala stvar.
Sombr na pozornici ima gard čovjeka koji je već uvjeren da mu pripada veliko mjesto, ali tekstovi mu govore nešto posve drugo. U pjesmama nikada nije siguran u sretan kraj ljubavi. Izvana glumi kulerskog rockera, unutra piše pjesme čovjeka koji zna da će poruka ljubavnim interesima možda ostati bez odgovora. Upravo ga taj sudar čini masovno privlačnim: dovoljno je stiliziran za scenu, a dovoljno nesiguran za publiku koja odavno ne vjeruje u klasične rock-pobjednike.
U sat i 15 minuta izveo je svoje najveće hitove i iznenadio količinom publike koja je znala i pjesme izvan viralnog kruga. To znači da već prikuplja vjernu bazu i, ako nastavi svoju produktivnost, mogao bi postati jedno od većih glazbenih imena u predstojećim godinama.
“Undressed” je iskoristio očekivano: tijekom pjesme skinuo je kožni prsluk sa zakovicama i otkrio šljokičasti prsluk ispod njega. “Back to Friends”, svoju zaraznu pop-rock pjesmu, vješto je razvukao tako da je gotovo šest minuta potrošio na sprejanje natpisa “Sombr <3 Budapest” na crnu zastavu te, mašući njome, trčao kroz publiku. Domaća publika dodatno je reagirala kada se ogrnuo mađarskom zastavom. U jednom trenutku ogrnuo je i gitarista, istog onog ispod čijih je nogu puzao za vrijeme nastupa ili kojeg je grlio i mazio dok bi ovaj svirao neočekivano dobre solaže.
Da, razvlačio je skroman katalog od svega 23 pjesme. Izveo je 16 pjesama i ponovio “12 to 12”, što je očito popunjavanje satnice. Ali kada su instrumentali dovoljno zarazni, a bend dovoljno živ, takve stvari lakše oprostim. Ako nastavi ovom produktivnošću, za nekoliko godina neće biti zanimljiv samo kao TikTok senzacija, nego kao izvođač koji je uspio rock provući kroz algoritam, a da ga pritom nije sasvim sterilizirao.
Mađarski reperi, čardaš i Dijon kao predah
Nakon Sombra bilo je vrijeme za obilazak drugih pozornica, kojih na Szigetu ima toliko da sve nisu ni ucrtane na službenu kartu festivala.
Na jednoj od manjih pozornica čuo sam Lil Frakka, mađarskog repera čija je publika imala energiju sličnu onoj koju se kod nas vidi na Drito festivalima. Što je taj indoeuropski stihoklepac točno želio reći, ostalo mi je nedostupno, ali u jednoj je pjesmi u dva stiha uspio spojiti pornografiju, politiku i partizane. To je barem tematski šire od prosjeka.
Sasvim slučajno, na jazz pozornici naletio sam i na solo nastup Fűzyja Gábora, koji je spojem čardaša i boogie-woogieja rasplesao manji, nešto stariji dio festivalske publike.
Od većih izvođača ostao je Dijon, talentirani američki R&B kantautor koji je publici poslužio kao predah, što se vidjelo i po položaju tijela mase ispred pozornice. Dobar dio ljudi sjedio je na travi dok je nastup trajao. No po njegovu osmijehu činilo se da mu nije bilo osobito važno stoje li, sjede ili leže. Dijon je radio svoje.
I radio je vrlo dobro. Njegov R&B nije tip koji pokušava biti gladak pod svaku cijenu. Uživo je pokazao koliko zajedno s bendom može graditi emotivnu atmosferu, osobito u pjesmama “FIRE!” i “Talk Down”. Studijske verzije kod njega više djeluju kao predokus onoga što se može dogoditi na koncertu, a ne kao nacrt koji će se vjerno izvesti. Pjesme u svojim verzijama uživo uredno traju preko šest minuta, dok studijski rijetko kada pređu trajanje od dvije minute i 50 sekundi.
Underworld za dezorijentiranu publiku
Posljednji izvođač kojeg sam prve večeri slušao bio je Underworld, britanski elektronički dvojac koji za mnoge predstavlja crème de la crème rane rave scene. Kultura ravea i svi elektronički podžanrovi koji joj stoje blizu nisu mi pretjerano privlačni, a još manje prirodno bliski, ali dovoljno ljudi uvjeravalo me da Underworld treba poslušati.
Bilo bi neozbiljno njihov nastup nazvati nekvalitetnim. Produkcijski je to bilo na razini izvođača koji su imali prednost većih pozornica, više prostora za scenografiju i lakšu početnu poziciju. Publika je bila uživljena, zvuk masivan, a svjetla filmski tempirana. Naravno, njihov najveći hit “Born Slippy” u obje se verzije uvijek može poslušati, iako i dalje ne vidim punu svrhu Karla Hydea kao nerazgovijetnog vokalista kojeg Rick Smith svojim miksanjem gotovo potpuno potopi.
Međutim, problem je bio u meni. Bio sam previše trijezan, previše revan i previše poslušan prema savjetima da se na ovakvim vrućinama ne treba zalijevati alkoholom. Pred kraj temperaturno ugodnije večeri stajao sam s vodom u ruci, što sigurno nije bio pristup koji je odabrao muškarac pokraj mene. Antipod mojem oprezu bio je muškarac do mene u publici, barem sudeći prema njegovim širom otvorenim očima, suženim zjenicama i zaigranoj vilici.
Underworld me, dakle, nije preobratio. Ni nakon slušanja jednih od najvećih nisam promijenio mišljenje da je ta glazba često dezorijentirajuća i namijenjena ljudima kojima sunce izlazi na zapadu, a zalazi na istoku. Ali to ne znači da ne razumijem zašto drugima “radi”. Naprotiv, upravo je njihov nastup pokazao razliku između osobnog ukusa i kvalitete. Meni nije blisko. Njima, očito, jest. I na Szigetu je ta razlika mogla mirno koegzistirati.
Novi rockeri dolaze iz algoritma, a festivalske livade mirišu na IQOS
Prvi dan Szigeta tako nije ponudio veliku festivalsku katarzu, ali je dobro pokazao kako danas izgleda glazbena sadašnjost. Pop-zvijezde više ne moraju imati katalog za antologije, nego dovoljno jak viralni trenutak. Rock više ne mora izgledati kao da je izašao iz garaže, nego iz algoritma. A rave-veterani i dalje imaju svoju publiku, čak i kada ostatku svijeta djeluju kao da su stigli iz vremenske zone u kojoj noć počinje tek pred zoru.
Promijenio se i miris festivala. Nekad bi ovakvim livadama dominirala marihuana, danas se iz mase puno upornije probija IQOS. Sitnica, možda, ali dovoljno govori o smjeni generacija. Na Szigetu se prve večeri nisu sudarili samo žanrovi, nego i načini na koje se danas postaje zvijezda, sluša glazba i troši ljeto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....