Nisu vizibilne poput komercijalno kurentnijih pop pjevačica, no ako u nečemu popularna glazba posljednjih desetak godina nije deficitarna, onda su to kvalitetne kantautorice, a taj je val, zahvaljujući "vilama iz Močvare", zaplahnuo i našu glazbenu scenu. No, ovo nije priča o nekoj američkoj, britanskoj, švedskoj ili hrvatskoj nego o kanadskoj kantautorici Tamari Lindeman iz Toronta.
Već dvanaest godina objavljuje izdanja pod nazivom The Weather Station koje je možda primjerenije, kao i slučaju Justina Vernona (Bon Iver) ili Conora Obersta (Bright Eyes), percipirati poput scenskog imena Tamare Lindeman nego poput benda. Neka i ta distinkcija ostane po strani jer daleko važnija je upečatljivost njezine lirike i glazbe kojima nastavlja tradiciju velikih kanadskih kantautorica; premda su njezina rana izdanja bili tek skromni zameci folka, a "Loyalty" (2015) samo pupoljak prije divnog procvata na ambicioznijem "The Weather Station" (2017).
Upozorio sam vas tada na taj album jer me Tamara fascinirala ukusno komponiranom folk-pop i psihodeličnom rock glazbom, razvedenim ritmovima i elegantnim aranžmanima, fino uklopljenim gudačima i oštrim gitarama te glasom koji se mogao mjeriti sa snagom i osobnošću glasova Joni Mitchell, Alanis Morissette i Feist. Njene pjesme mogle su se slušati, ali i čitati poput kratkih ispovijedi o (ne)običnoj svakodnevici, ljubavi i obitelji, mentalnim oboljenjima i feminizmu... Tada sam napisao, a iza toga stojim i danas, da je Tamara Lindeman za kanadsku rock i pop glazbu ono što je za književnost te zemlje Alice Munro.
Taj dojam još je snažniji na novom albumu "Ignorance" u čijem je fokusu ljubav koja se topi i lomi poput ledenjaka u doba globalnog zatopljenja. Tamara je dovoljno inteligentna da je i stihove novih pjesama objavila na svojoj web stranici www.theweatherstation.net pa mi je bilo zanimljivo isključiti njezinu glazbu dok sam ih čitao jer mi se time potvrdilo da njezina poezija funkcionira i poput kratkih priča. Posebno me se dojmila "Atlantic" u kojoj priča: "Bože moj, pomislih, kakvog li sutona; krvavo crvenim plavi Atlantik. S vinom u ruci ležim zavaljena u travu polja nekog neznanca i, dok nadlijeće burni galeb, razmišljam; trebala bih smetnuti s uma svo to umiranje, trebala bih znati da je pametnije ne čitati novinske naslove, znači li išta to što ih vidim? Zaista, zar ne mogu samo prekriti oči? U polumraku, dok mi lahor miluje kožu, a ružičasti oblaci zakriljuju stijene, razmišljam; kako to osjetiti, kako osjetiti najmekšu laticu, najmekšu stabljiku, najmekši list, svinut, zelen u mom dlanu? Razmišljam; trebala bih smetnuti s uma svo to umiranje, trebala bih znati da je pametnije ne čitati novinske naslove, znači li išta to što ih vidim? Zaista, zar ne mogu samo prekriti oči? Reci mi, zašto ne mogu prekriti oči?"
Možda na vas ovaj prijevod pjesme "Atlantic" ne ostavlja isti utisak, ali mene razgaljuje to što Tamara, čak i kad je okružena prekrasnom prirodom, ne može zanijekati crnilo društva u kolapsu. Zapravo, svaka njena pjesma je podjednako impresivna unutarnja drama o boli koja ju razdire, gubitku koji ju razara, bojazni da nije dovoljno dobra pjesnikinja koja se "nedovoljno ljušti pred publikom" (kao u "Parking Lot," izravnoj aluziji na "Big Yellow Taxi" Joni Mitchell) i strahu od budućnosti.
Kad se u "Tried To Tell You" osjeti "beskorisnom poput stabla u parku", tog "simbola onoga što smo razorili" ili kad sebi u posljednjoj, springsteenovskoj "Subdivisions" postavlja pitanje "nisam li otišla predaleko" jer je čovjeka za kojeg se mislila udati ostavila ispred njegove kuće i izgubila se niz autoput, slušatelj iza ugla naslućuje gubitak ljubavi, čovjeka i svijeta čak i ako su njezine pjesme, osim što su prekrasne i hipersenzibilne, napisane tako da u njima nema svršetka. Sve je ostavljeno otvorenim, a opet nije nam teško zamisliti njihov kraj dok Tamara vlastiti ljubavni krah ugrađuje u kontekst apokalipse.
Uz to, pravo je umijeće tako koncipiranu i gustu liriku uglazbiti tako skladno i tečno; kao da glavnu rolu u Fleetwood Mac igra Feist, kao da se Joni Mitchell pridružila Arcade Fire, kao da Roxy Music predvodi Neko Case. Ukratko, "Ignorance" je remek-djelo jedne od najzrelijih, najpismenijih i najtankoćutnijih kantautorica 21. stoljeća prema kojem se medijski hajp podignut prošle godine oko "Fetch The Bolt Cutters" Fione Apple doima samo šarenom lažom.