Na Terraneu se nije ponovila prva večer i rekordno otvaranje s Prodigy - drugi festivalski dan posjetitelja je bilo nekoliko tisuća manje, no zato je program bio kvalitetniji, a vrhunac dana bio je nastup razigranog Calexica koji je Terraneo pretvorio u poprište velike fešte na otvorenom, a Šibenik nakratko “preselio'' negdje na granicu Kalifornije i Meksika.
Gušt ih je bilo gledati još na tonskoj probi neposredno prije nastupa kojoj su pristupili maksimalno ozbiljno, a karirane košulje članova benda podsjetile su nas da je napokon došao trenutak za pravi rock’n’roll. Bend koji hrvatska publika naprosto obožava prošle je jeseni održao nezaboravan koncert u rasprodanom Pauku, a skraćenom festivalskom setu pristupili su ipak ponešto ležernije, u skladu s mjestom održavanja i vremenskim prilikama.
Šaranje žanrovima
Uz balade poput nove “Maybe On Monday” šarali su žanrovima i ritmovima u rasponu od mexicane i mariachi momenata do čistog gitarskog i spaghetti western rocka, a posvetu pustinji koja im je prva i najstarija inspiracija odali su sjajnom “Minas de Cobre”. Joey Burns nesebično je poticao i u prvi plan puštao gitarista Jaira Zavalu i trubača Jakoba Valenzuelu, a sve je pomno nadgledao nenametljivi John Convertino na svom bunjarskom podestu, smještenom kao i uvijek u prednjem dijelu pozornice. Valenzuelina izvedba kulminirala je na posljednjoj pjesmi “Guero Canelo” s umetnutim sampleom pjesme “Desaparecido”, što je bio zgodan podsjetnik na predstojeći rujanski koncert Manu Chao u Zagrebu.
22 godine hibernacije
A koliko smo na Calexicu željeli biti što bliže pozornici, toliko je My Bloody Valentine najsigurnije bilo pratiti sa sigurne udaljenosti, zbog ozvučenja od 120 decibela koje je paralo bubnjiće, pa se tako čepići za uši nisu dijelili samo radi šminke. Nakon 22 godine glazbene hibernacije, pioniri shoegazea ovo proljeće i ljeto sviraju apsolutno svugdje promovirajući novi album “m b v”: od malih festivala u švicarskom Düdingenu do velike Primavere, od male galerije u Bratislavi do stadiona na Taiwanu.
Pozornicu su zatrpali pojačalima, a koncert je povremeno djelovao kao revija prekrasnih Fender Jaguar i Fender Jazzmaster gitara, pogotovo onih koje je svirala Bilinda Butcher, samozatajna kao i prije dva mjeseca u Ljubljani, kao uostalom i cijeli bend koji novinare, fotografe, ali i publiku zaobilazi u širokom luku, odbijajući svaku vrstu komunikacije. No, ako ste došli uhvatiti komadić glazbene povijesti, onda ste u četvrtak definitivno bili na pravom mjestu.
To se ne bi moglo reći za Gang of Four, također povijesno važan post-punk bend koji je nakon odlaska pjevača Jona Kinga spao na samo jedno originalno ime, gitarista Andyja Gilla. Bilo je pomalo otužno gledati velikog gospodina Gilla u kombinaciji s mlađahnim novim pjevačem Johnom Sterryjem, koji je povremeno djelovao kao tinejdžer iz kakvog boy benda kojemu su dozvolili da obrađuje vrhunske pjesme pout “Damaged Goods”. Najbizarniji trenutak njihovog koncerta zbio se tijekom pjesme “He’d Send in the Army”, kada je na stage donesena jedna mikrovalna pećnica koju je Sterry potom silovito izudarao drvenom palicom, da bi ju do kraja pjesme i potpuno razbio (?!).
Punk gard
Simpatične “punčke” iz istoimenog vinkovačkog benda dobile su veliki pljesak ohrabrenja kada su priznale da su imale veliku tremu prije nastupa, ali nisu dale da ih ponese veličina Aqua stagea, a njihov siloviti, na trenutke i noiserski post-punk odlično je predstavio potencijal ove tri mlade djevojke koje su svojim punk gardom u potpunosti opravdale poziv na Terraneo. To bi se zasigurno dogodilo i Vlasti Popić, koji su prošle godine svirali na Akustika stageu a ove bili pozvani u glavni program, da im basist uoči festivala nije nesretno slomio prst pa su morali otkazati svoj nastup. Šteta da se ni ove godine nije moglo do Akustika stagea, koji je smješten u prostoru kampa pa do njega smiju samo oni s kamperskim ulaznicama, jer poslije Terra i Aqua stagea on je nudio najkvalitetniji program u odnosu na ostale manje stageve prezagušene DJ-ima.