Subotnji nastup The Strangea u sklopu "Ljeta u MSU" koje u Novi Zagreb donosi kulturne dobrote, doduše, ne na krovu nego na jednako ugodnom i podesnom platou pored tobogana na sjevernoj strani tog zdanja, bio je treći i najbolji tog benda kojem sam prisustvovao u proteklih devet mjeseci.
Jesenas, u Vintageu, nepunih četrdesetak minuta prvenstveno je bilo osmišljeno poput pokazne vježbe dijela novih skladbi i nove postave u kojoj su momci iz My Buddy Moose zamijenili Ladu, Hrvoja i Dinka iz The Bambi Molestersa. Potom, koncert u Tvornici bio je ugodna i lijepa, ali i pomalo oprezna prezentacija novih skladbi s albuma "Echo Chamber" i starijih s "Nights of Forgotten Films".
Ovaj, pak, nastup The Strangea u MSU bio je također poput mjerne jedinica za ukus u glazbi, ali i glazbenički slobodniji i opušteniji, a izvedbeno žešći i nabrijaniji.
Kockice su sada perfektno posložene pa se stekao dojam da The Strange - zahvaljujući sviračkim finesama gitarističkog velemajstora Dalibora Pavičića, elastičnoj i čvrstoj ritam sekciji Ištvana Širole i Jasmina Đečevića, elegantnim uletima klavijatura Luke Benčića i gitarističkim potezima Matka Botića u maniri Nilsa Lofgrena te baršunastom baritonu Chrisa Eckmana - može parirati bilo kojem americana bendu na kugli zemaljskoj. Pri tome, oba albuma The Strangea su među najboljima u kojima je sudjelovao Eckman, odnosno u rangu najviših dometa The Walkaboutsa te posve mjerljivi s usporedivim izdanjima Calexica, Lambchopa, The Jayhawksa, Wilca, Son Volta, Giant Sanda, Cowboy Junkiesa i srodnih pri čemu je njegova estetika bliska i onoj Cavea, Walkera, Hazlewooda i Cohena.
Nastup u MSU, pak, ukazao je da The Strange nije prošireni skup članova nekoć dvaju, a sada i triju sastava nego samostalna i samosvojna grupa.
Naime, The Strange nije ni ona vrsta "supergrupe" u kojoj umjesto sinergije dolazi do entropije, nego zaseban entitet u kojem su srodne glazbene duše našle novo mjesto obitavanja i djelovanja, imaginacije i kreacije. Nadalje, autorski i izvođački radijus kretanja The Strangea fascinantno je širok pa osim surf-rock i alt-country elemenata uključuje i cijeli spektar drugih stilova, uključivši i psihodeliju, post-punk, baroque-pop, retro-soul, garage-rock. Takva raznolikost je posebno bila upečatljiva u "Lonesome Rider", "Killing Time", "Dime A Dozen", "Comin' Undone", "Nights Of Forgotten Films" i nekolicini drugih. Efektne obrade poput otprije poznate "Villiers Terrace" Echo And The Bunnymena i nedavno uvrštene "Strange" s debi albuma "Pink Flag" također engleskog post-punk benda Wire svojom su žestinom pojačale dojam o The Strange kao bendu nevjerojatne sviračke dinamike.
Pošto se Eckman već duže vrijeme u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji u kojoj živi, osjeća poput ribe u vodi, može se reći da je čudno tek to što i ovdje, a znamo kakav neukus vlada u glazbi i drugim društvenim domenama naše zemlje i susjedstva, imamo tako ukusne i kvalitetne sastave poput The Strangea. To je divota koju valja cijeniti, njegovati i slaviti. Pri tome se unaprijed radujem i novim snimkama Lade, Hrvoja i Dinka jer bi bilo šteta da i njih troje, također kapacitiranih za stvaranje elegantne i krasne muzike, nakon The Bambi Molestersa ne nastave razvijati svoj "glazbeni film".