Naravno da bi bilo uzbudljivije da su nas Starsailor premijerno posjetili prije dvadesetak godina, nakon prva dva-tri, najbolja i najtiražnija od ukupno šest objavljenih albuma, ali i ovako su održali krasan koncert u solidno popunjenoj, no ne i rasprodanoj Tvornici kulture. Ipak, tko god se odlučio petak uvečer otići do Tvornice umjesto ostati doma uz “Krimi petak na Drugom” zacijelo nije požalio jer sve ono što je krasilo najbolje albume Starsailora ostalo je i do danas prisutno u njihovoj koncertnoj izvedbi.
Podsjetnika radi, Starsailor su se diskografski na sceni pojavili otprilike kad i Coldplay, Elbow i Doves te koju godinu nakon prvog albuma Travisa, dekadu nakon prvijenca Manic Street Preachersa i petnaestak godina nakon debija grupe James. Pobrojanim britanskim sastavima bilo je zajedničko inzistiranje na jakim melodijama koje se iz pretežito melankoličnih katkad uzdižu do euforičnih, no katkad i ostaje zakucane u tihu tugu, jecaje ili iskrenu nježnost. Ono što sam cijenio na albumima Starsailora “Love Is Here” (2001) i “Silence is Easy” (2003) pa i kasnijima bilo je prezentno i u Tvornici. Njihove melodije na čijim se krilima uzdiže molećivi, katkad i patnički glas Jamesa Walsha ukusne su i danas; široke i plavne poput plime Atlantskog ocena na obalama Engleske, duboke i katkad tamne, no često i uznosite. Upravo inzistiranje na toj melodioznosti i pjevnosti - zato se pjesma i zove pjesma jer se može pjevati - gotovo da se pretvara u zaboravljenu vještinu pop i rock glazbe pa mi je i iz tog razloga tako fino legla melodioznost i pjevnost Starsailora uživo. Podsjetile su me neke njihove izvoedbe i na rane dane Echo And The Bunnymena i The Waterboysa.
Nije nedostajalo ni fizičke snage već četvrt stoljeća uigrane ritam-sekcije basista Jamesa Stelfowa i bubnjara Bena Byrnea, također izvornog klavijaturista Barryja Westheada, akustične i električne gitare Walsha te električne gitare pridruženog koncertnog gitarista Tonyja Fostera koji je u dva-tri navrata odsvirao i dylanovsku usnu harmoniku. Podsjetili su me Starsailor i na nešto jednostavniju, ne kanadsku ili američku nego englesku i povijesno mnogo kasniju inačicu The Banda, a izrazili i srodnost s Beatlesima, podebljanu elegantnom i perfektnom izvedbom “Jealous Guy” Johna Lennona, naklonost Neilu Youngu te potvrdili zašto je svojedobno na dvije pjesme s njima radio Phil Spector.
I kad čovjek pomisli da Starsailor nakon što su odmah na početku odvalili dva ponajveća hita, “Alcoholic” u kojoj pjevaju o djevojci koja ima “oči na oca, a otac joj je bio alkoholičar” i “Poor Misguided Fool”, neće imati što bitno za izvesti do konca koncerta, malo kasnije shvati da je samo zaboravio koliko dobrih, lijepih, poštenih i jakih pjesama imaju. “Keep Us Together” mogla je biti prvoklasni Britpop hit da su je Starsailor, no bili su premladi, snimili sredinom 90-ih. “Where The Wild Thing Grow” raspaljuje razgorijevanjem akustične gitare u krešendo električnog rock sastava dok je “Way To Fall” balada koja slušatelja tješi da ima nade za njega i kad pada ničice. “Fidelity” je također bila tip-top, a manje dojmljive dvije-tri skladbe na tragu U2 iz kasnih 80-ih da bi nakon obrade Lennonove “Jelaous Guy” i podjednako lagane “Born Again” uslijedio izvrstan finale s rasplamasanim i dramatičnim “Tie Up My Hands”, “Tell Me It’s Not Over” i “Silence Is Easy” od kojih je potonja podsjetila na najbolje trenutke Davida Bowieja iz 70-ih.
Doista, čovjek zaboravi koliko dobrih skladbi imaju Starsailor koji su svoju široku i duboku melodioznost potvrdili i na moćnom bisu s prvo laganijom i elegičnom “Love is Here”, a onda i sa zarazno plesnom “Four To The Floor” i pri koncu frenetičnom “Good Souls”. Publika je skandiranjem opravdano ispratila simpatične momke iz Starsailora kojima se Zagreb, sudeći po izjavama Walsha, jako dopao. Dva dobra razloga za ponovni susret s “mornarima upravljenima prema zvijezdama”, ali i prema stelarnim melodijama. Baš lijepi petak u Zagrebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....