Pop, rock, soul, funk, R&B, blues i jazz, 40 godina karijere, 14 studijskih albuma, šest osvojenih Grammyja - s ovakvim impresivnim glazbenim naslijeđem američki rock veterani iz benda Toto stižu u zagrebački Dom sportova u petak, 9. ožujka - idealan povod za razgovor sa Steveom Lukatherom (60), jednim od osnivača benda, gitaristom, skladateljem, producentom, megauspješnim genijalcem, koji je svirao na više od 1500 albuma, surađivao s pokojnim Michaelom Jacksonom (na hitu “Beat it“), Donnom Summer, Arethom Franklin, Lionelom Richiejem, Richardom Marxom, Paulom McCartneyjem..., a snimio je i sedam samostalnih albuma.
I ovaj put opravdao je glas koji ga prati - usprkos slavi, ostao je skroman i urnebesno zabavan, a što misli o “uskrsnuću” Tota, aktualnoj europskoj turneji “40 Trips Around The Sun”, na kojoj bend promovira istoimenu kompilaciju s remasteriranim starim hitovima i nekoliko novih pjesama, njihovu najvećem singlu “Africa” i za čime žali otkrio nam je u ekskluzivnom intervjuu.
Dugo smo čekali vaš prvi nastup u Hrvatskoj. Što nam pripremate?
Istina, Totu će ovo biti prvi koncert u Zagrebu, iako sam ja osobno već dva puta gostovao u vašem gradu i bilo mi je odlično! Imam jako dobre prijatelje u Hrvatskoj, veselim se druženju s njima, ali i s našim obožavateljima. Turneja ide fenomenalno, i nas same iznenadila je histerija koja se stvorila oko nje - taman kad pomisliš “možda smo ljudima ipak već pomalo dosadili”, oni te potpuno razuvjere! Budimo iskreni, mi iz benda, sad već “starci”, nikada nismo bili pretjerano zgodni dečki i nismo se mogli izvlačiti na izgled pa nas ljudi nikada nisu ni dolazili gledati, nego slušati. Zato se i trudimo uvijek zvučati besprijekorno. Ali jedno mi ipak morate priznati - možda nisam neki komad, ali guza mi i na pragu 61. u trapericama izgleda vraški dobro (smijeh). Šalu na stranu - pripremamo vam odličan dvosatni nastup, bez vizualnih “kerefeka”, popularnih kod ovih mlađih zvijezda - pa pobogu, prije njihovih koncerata ljude treba upozoriti da zbog laserskih efekata i ostalih čudesa mogu oslijepiti ili dobiti epileptični napad! Mi smo ipak stara škola, “živa” svirka je jedino što nas zanima.
Koji dio karijere vam je draži, onaj s bendom ili samostalni rad?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje, to je kao da moram odlučiti koje dijete više volim, a imam ih četvero! Naravno da je Toto veći i uspješniji projekt koji mi je donio više novca, spektakularnije dvorane, Grammyje i druge nagrade - zbog toga će mi uvijek biti na prvome mjestu, ali volim i ovaj drugi dio, koji odrađujem sam. Ipak, možda mi je mrvicu ljepše raditi s dečkima - drugačija je dinamika. Iako tehnologija napreduje iz dana u dan, mi i dalje stvaramo glazbu kao na početku karijere, sve dionice sviramo sami, bez ikakve računalne obrade, bili smo i ostali studijski glazbenici, koji i dandanas “piskaraju” po dobrom starom papiru, kompjutori su nam nužno zlo.
Kako to da kalifornijski bend poput Tota tek sad, poslije 40 godina na sceni, doživljava pravi procvat u Sjedinjenim Američkim Državama?
Istina, Amerika nam je uvijek bila slaba točka, ali trenutačno kao da proživljavamo nekakvo uskrsnuće! Iako smo svojevrsni vrhunac doživjeli davne 1982. godine, kad smo objavili album “Toto IV”, tek sad smo postali prave face u domovini! Počeci su bili prilično teški, nitko nas nije ozbiljno doživljavao, jednostavno nismo bili cool poput The Clasha, koji je tada bio apsolutni hit u glazbenom svijetu. Našoj nepopularnosti i marginaliziranju u SAD-u pridonijeli su i loši menadžeri, koji nisu znali voditi bend, ali nismo se dali. Baš mi je nedavno sin, koji je u ranim 30-ima, prepričavao kako klinci u klubovima i danas “podivljaju” od euforije kad čuju “Africu”! To mi je apsolutno nevjerojatno, sav taj fenomen oko pjesme koju većina nas iz benda već pomalo i mrzi - pa gdje nam je pamet bila kad smo pisali taj tekst?! To je valjda nešto najblesavije što smo ikada napravili (smijeh).
Kakvo vam je bilo djetinjstvo i kako je izgledao vaš prvi susret s glazbom?
Vjerovali ili ne, nemam tužnu životnu priču poput nekih rock zvijezda, odrastao sam u prilično idiličnom svijetu. Majka mi je bila najtolerantnija i najdivnija žena, radila je kao DJ-ica i upravo sam se uz nju zaljubio u glazbu. Sjećam se da je, kad sam bio klinac, osvojila klavir na nekoj nagradnoj igri, naravno, isti je završio u mojoj sobi - to je, čini mi se, bio moj prvi doticaj s glazbom. Ipak, nitko u mojoj obitelji nije bio dobar pjevač - i ono malo pokušaja na rođendanskim proslavama bili su pravo mučenje, svi moji najbliži bili su potpuno bez sluha - jednostavno su zvučali kao da im je slon prdnuo u uho (smijeh)! Nisam ni ja ništa bolji, ne smatram se dobrim pjevačem i upravo iz tog razloga pjevam samo ako baš moram. A i činjenica da imam tinitus (zujanje u ušima) definitivno mi ne ide u korist.
Da možete vratiti vrijeme, što biste u svojoj karijeri danas napravili drugačije?
Uh, da sam u mladosti imao pamet koju sad imam, definitivno bih bio oprezniji s novcem, bježao bih od droge, više bih vježbao, bio bih posvećeniji braku i obitelji… Ukratko, sve bih radio s mnogo manje ega. Pravo je čudo što Toto i danas postoji - kad je 1992. preminuo Jeff Porcaro, naš bubnjar, mnogi su bili uvjereni da će i bend umrijeti s njim… Ali, eto, gurali smo dalje, a trud se, vjerujem, na kraju ipak isplatio. Istina, godine nas sustižu, sve smo umorniji od putovanja, ali ne damo se! Stariji smo i mudriji, više ne damo na sebe - previše su nas blatili, ocrnjivali, doživjeli smo i da nas vlastiti menadžeri naočigled pljačkaju i sabotiraju, ali učili smo na vlastitim pogreškama. Sad u Totu sve napokon funkcionira kako treba - prije dvije godine osobno sam preuzeo vodstvo benda, brinem se o našim financijama i za sada nitko od dečki nije imao nikakvih pritužbi.
Kako izgleda vaš privatni život, kako ga usklađujete s glazbenom karijerom?
Trenutačno nisam u vezi, iza sebe, nažalost, imam dva propala braka, ali s obje bivše supruge ostao sam u odličnim odnosima i na to sam osobito ponosan. A djeca, ona su mi sve, zbog njih se svaki dan trudim živjeti najbolje što mogu. Nisam tipična rock zvijezda koja žudi za pažnjom, privatnost mi je najveća svetinja, vjerojatno i zbog činjenice da mi je najmlađi sin, sedmogodišnjak, autističan, pa ga pod svaku cijenu nastojim zaštititi od svega lošega u ovom našem okrutnom svijetu. Mnogi misle da sam umišljen jer sam oko kuće podignuo visoki betonski zid, ali ta želja za izolacijom nema apsolutno nikakve veze sa skrivanjem od paparazza, to je čista očinska ljubav prema nevinom dječaku kojem želim priuštiti najbolji mogući život. Da, veliki sam emotivac i nepopravljivi romantičar i to ne skrivam. Možda sam ostvario sve svoje snove, ali usuđujem se sanjati dalje, više i jače, to je bio i ostao moj moto.