Ni pod prijetnjom smrću ne bih se mogao sjetiti kojeg je to datuma 1996. godine Steve Earle nastupio u klubu Gjuro 2, u koji sam ga doveo posredovanjem ljubljanskog kolege Janeta Webera, ali pamtim da je u Zagreb stigao vlakom iz Ljubljane, a sudeći po datumima minulih koncerata tog velikana americane, rekao bih da je moglo biti u proljeće. Kako god, već je bio mrak kad su se na peron Glavnog kolodvora iskrcali Steve, njegov tada 14-godišnji sin Justin Townes i tadašnji Earlov road-manager, čijeg se imena više ne sjećam.
Dopratila ih je policajka da mi kaže da nemaju vize i da odem to srediti u obližnju policijsku postaju na kolodvoru. Uzeo sam im pasoše i otišao, no kako sam u postaji naletio na poznanika policajca, otvorili smo pivo i malo se zapričali. Na povratku, jer kao dugogodišnji ovisnik baš i nema ugodnih iskustava s policijom, Steve mi je rekao da se uplašio da se nešto zakompliciralo, da će ostati bez putovnica i zaglaviti u Zagrebu, a kako me nije znao, pomislio je i da sam im ukrao dokumente kako bi ih preprodao. Nije mu ni palo na pamet da s murjacima pijem pivo u policijskoj postaji.
Nešto kasnije, sjeli smo u auto i otišli u restaurant Maksimir u blizini Bukovačke ulice, u kojem je Dražen Kokanović, koji je tada vodio klub Gjuro 2 i time financirao Earleov nastup, rezervirao stol za večeru. Ostali smo do duboko u noć jer smo pokojni Darko Glavan i ja iskoristili prigodu da sa Steveom satima razgovaramo o outlaw-countryju i glazbenicima poput Townesa Van Zandta i Guya Clarka koji su potaknuli Earleovu karijeru. Mladom Justinu toliko smo dosadili da je doslovno, klonule glave, zaspao za stolom. Nije mu bilo zamjeriti jer još je bio mladi tinejdžer koji se vjerojatno već previše puta naslušao tipova koji njegovog starog "dave" s pričama o country glazbi.
Da me tada netko zapitao hoće li od tog klinca u glazbenom smislu biti nešto, rekao bih mu da neće jer mi se činio nekako nezainteresiranim za muziku, a i previše smo puta svjedočili da od velikih glazbenih očeva ne dobivamo velike glazbene sinove. Sjetimo se u tom kontekstu samo Lennonovih sinova, no u slučaju Justina Townesa Earlea grdno sam se prevario jer je od 2008. do 2019. godine nanizao devet albuma, od kojih su neki doista bili mjerljivi s onima njegova oca.
Sklonost narkoticima
Primjerice, "Harlem River Blues" (2010.) na kojem je krenuo stopama Boba Dylana, Woodyja Guthrieja i Toma Waitsa, potresnu trilogiju "Single Mothers" (2014.), "Absent Fathers" (2015.) i "Kids In The Street" (2017.) u kojoj je "prepričao" svoje odrastanje uz samohranu majku, a bez oca koji se šest puta ženio, od toga dva puta s istom ženom i na kraju "The Saint Of Lost Causes" (2019.), turobni putopis mračnim, slijepim ulicama suvremene Amerike.
Dakle, sin se posljednjih godina doista mogao mjeriti s ocem, ma koliko njihov prosede bio koliko sličan, toliko i različit. Justin je bio tankoćutniji, njegov glas mekši, rukopis nježniji i nije previše bio sklon socijalnim temama i tenzijama, no nizao je krasne pjesme. Često tugaljive i dirljive, melankolične i usamljeničke, ali i one na kojima se vješto poigravao raznim glazbenim stilovima u rasponu od rockabillyja i western-swinga preko outlaw-countryja i rots-rocka do soula, a zanimljivo je i da je od 2010. do 2020. godine i komercijalno bio uspješan poput Stevea, povremeno i uspješniji.
Nažalost, Justin je od oca naslijedio i sklonost narkoticima čijoj se ovisnosti nije uspio otrgnuti. Legenda, zapravo istinita priča, kaže da je Steve Earle u 80-ima na telefonskoj sekretarici imao poruku u kojoj kaže: "Ovdje Steve, vjerojatno se vani pucam heroinom, ganjam trinaestogodišnje curice i mlatim policajce". Sada ste shvatili zašto mi je teško povjerovao da sam popio pivo-dva u policijskoj postaji na kolodvoru u Zagrebu dok sam sređivao vize. Ostatak te poruke na telefonskoj sekretarici bio je puno tužniji:
"No, samo sam star i umoran pa ostavite poruku i javit ću vam se kasnije". Na kraju je Steve zbog heroina prodao sve svoje gitare, pao na dno ovisničke kace, a kad su ga 1994. godine uhapsili, u trapericama je imao posljednjih dvadeset dolara. Ipak, uspio se očistiti i iznova pokrenuti jednako uspješnu karijeru te snimiti podužu nisku fascinantnih albuma i održati na stotine koncerata. Danas živi u finoj kući s grijanim bazenom pokraj Woodstocka, oženjen je za znatno mlađu i jako lijepu country pjevačicu Allison Moorer čija je starija sestra Shelby Lynne također cijenjena country, soul i rock kantautorica.
Justin, pak, nije doživio takvo smirenje, nego je 20. kolovoza prošle godine umro u Nashvilleu od predoziranja koktelom kokaina i fentanila. Imao je samo 38 godina i vjerojatno bismo od njega dobili još gomilu upečatljivih albuma, ali je ovisnost, zbog koje ga je Steve svojedobno izbacio iz svog pratećeg benda The Dukes, dokinula takav scenarij. Ne znam točno kad je došlo do tog izbacivanja, ali slutim da je i time potaknuta Justinova karijera kantautora, no i taj čin potvrđuje koliko je zabrazdio sa zloporabom narkotika i opijata.
Ako te Steve Earle, a taj je svojedobno fakat bio lud od heroina, izbaci iz svog benda, pa ako si mu k tome još i sin, onda mora da si jebeno ogrezao u droge. Vjerojatno ga je izbacivanjem iz The Dukesa hitno osvijestiti i navesti ga da prekine s ovisnošću, začetu malo nakon što nam je zaspao za stolom u restoranu Maksimir, ali ovisnost je bila jača i na kraju rezultirala tragičnim predoziranjem.
Bol na kraju albuma
Nekoliko mjeseci kasnije Steveu nije preostalo ništa drugo nego da se od Justina oprosti albumom "J.T." (2021.), baš kao i Nicku Caveu koji se s albumom "Ghosteen" (2019.) oprostio od sina Arthura, koji je poginuo u padu s litice nakon što je čvaknuo prvi ili drugi trip u životu. No, dočim je "Ghosteen" autorsko djelo Nicka Cavea, "J.T." je album koji je Steve, s izuzetkom posljednje pjesme "Last Words", složio od obrada pjesama svog sina Justina. Na uvelike sličan način na koji se albumom "Guy" (2019.) oprostio od prijatelja Guya Clarka i kako se albumom "Townes" (2009.) odužio Townesu Van Zandtu prema kojem je i svom prvom sinu nadjenuo srednje ime.
Pokazalo se ukleto jer i Townes Van Zandt je umro od ovisnosti, ali od alkohola i u 54. godini. Steve kaže da nije "našao drugi način na koji bi rekao zbogom" Justinu, a vjerojatno je i bol bila toliko jaka i svježa da nije smogao snage stvoriti neki svoj "Ghosteen". Svakako mu nije zamjeriti jer nema veće tragedije od one da roditelj pokopa dijete, a i Justin je stvorio toliko lijepih pjesama da i jest najprimjerenije da se Steve od njega oprašta obradama nekih od njih.
Naglasak je stavio na manje poznate skladbe iz ranije faze Justinove karijere, ispravno procijenivši da su ostale u sjeni kasnijih Justinovih albuma i transponiravši ih u vlastiti stil, odnosno blizu bluegrassa, folka i starinske americane, kojima se posljednjih godina bavi intenzivno. Stilska šarolikost kojoj je Justin odavno bio sklon prilično je uravnotežena, a začudno je i koliko "J.T.", mada je tugu nemoguće izbrisati, nije mračan i tragičan album nego djelo kojim Steve ponosno, povremeno čak radosno, slavi djela svoga sina.
Bol koja će zakucati slušatelja dolazi na kraju albuma u Steveovoj pjesmi "Last Words" u kojoj prepričava trenutke kad je prvi put u naručje primio netom rođenog Justina do posljednjih riječi, "volim te" i "i ja tebe", koje su jedan drugom izgovorili i time si oprostili grijehe i godine u kojima su jedan pokraj drugoga prolazili kao pored turskog zida. Nažalost, nakon pomirenja, umjesto da se nastave družiti kao onomad kad sam ih ugostio u Zagrebu, smrt je stala između Stevea i Justina. I to ne onako kako spada, da prije umre otac, nego tako da je prije oca Stevea umro njegov sin Justin Townes, "Far Away In Another Town" uz "Harlem River Blues" kao "The Saint Of Lost Causes".