Kada sam prije dvije godine, u rubrici na ovim stranicama, hvalio “Tvornicu glazbe” Siniše Škarice (r. 1946) bio je to prvi svezak. A sada je pred nama još opsežniji, drugi svezak, na gotovo šest stotina stranica. Ali, pohvale se mogu tek nastaviti.
Dovoljno je nasumce okrenuti poglavlje “Paket aranžman - Moja priča”, i shvatiti zašto je sretna okolnost to što je pop-rock glazba pronašla svoga historičara u rockeru, Mi-ovcu, dugogodišnjem uredniku Jugotona, pa Croatia Recordsa. “Šestog listopada te 1980. ujutro prije šest sjeo sam u poslovni vlak Sava express za Beograd”, bilježi Škarica, pa čitatelj kreće, skupa s njim u povijest kultnog diskografskog izdanja.
Aktivni sudionik
Dalje: “Dakle, snimajući Bijelo dugme, de facto u lovu na Riblju čorbu, otkrio sam Paket aranžman! Zapravo: Idole, Električni orgazam i Šarla akrobatu. Paket aranžman je došao kasnije.” Bijelo dugme je snimilo “Doživjeti stotu”, a Škarica “slučajno” otkrio i potpisao jedan od novovalnih kamena temeljaca.
Otrcanim idiomom može se reći: ostalo je povijest, što znači dodati da je to povijest u kojoj je pisac više nego aktivni sudionik. On je tu povijest oblikovao. Takvog statusa Škarica se ne skanjuje. Akceptira ga i reagira na primjedbe. Konkretno, na “tužbu” riječkih Parafa tjedniku Poletu: “Naše kompozicije nije primila disko kuća Jugoton”.
Autor objašnjava: “Dakle, zaista smo ih po onoj ‘snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih ruku se vraćali’ poslali natrag doma neobavljena posla. Kad kažem ‘da smo ih’ onda mislim na mene i Vojna (Kundića), jer formalno sam urednikom za rock postao tek krajem 1979., odnosno na samom početku 1980.” Ovdje je “legla” pjesma Banove Daleke obale “Osamdesete”, ali i činjenica da je Škarica u prvoj godini urednikovanja počeo “talasati” rock-scenu radnih ljudi i građana, spomenutim Paket aranžmanom.
I ovaj, drugi svezak “Tvornice glazbe” rese iste kakvoće na koje sam ciljao koristeći za Škaričino djelo usporedbu s Belostenčevim “Gazofilacijem”. Knjiga je riznica glazbe, književnosti, novinarstva, zabave i općenito kulture. Za okosnicu je, opet, uzela ploče i njihove reprodukcije, pa ljenštine mogu “upijati” emocije samo sa slika. Ili iz kratkih fragmenata o pojedinim pločama. Ona je utoliko kompilacija što je objedinila “stare” Škaričine tekstove, napisane za pojedine ploče i umjetnike u raznim prilikama, s novim tekstovima napisanim za ovu knjigu, u funkciji poveznica.
Autor je rado koristio tekstove koje je pisao za dobitnike nagrade Porin, primjerice o Stipici Kalogjeri (2010 - nagrada za životno djelo), o “Kinu Slobodi” (2001. - nagrada Arsenu Dediću za najbolji tematsko-povijesni album i reizdanje) ili o Mati Došenu, skladatelju i aranžeru (2010. - posthumni Porin za životno djelo). Da spomenem još bilješku za notno izdanje 30 pjesama Đorđa Novkovića (2013), te tekst o Zrinku Tutiću iz 1997. Ovi zapisi nisu nimalo ostarjeli, zadržali su duh pisca što ih čini pripadnicima nove cjeline. Isti je autorski rukopis.
Škarica i uopće njegov izdavač Croatia Records itekako pamte ljude koji su oblikovali zvuk i sliku jednoga vremena, a ne samo najvažnije: skladatelje, tekstopisce i izvođače. Zajedno su oblikovali našu prošlost, njene radosne i gorke trenutke. Jednako kao fotografi i dizajneri poput Marka Čolića i Mirka Ilića. Pritom, treba dodati da se Škarica pošteno namučio kako bi osigurao da ova knjiga bude opremljena fotografijama koje se, inače, rijetko viđaju.
Uvjet dobrog pisanja
Koliko dobro poznaje “teren” Škarica je pokazao u tekstu koji je napisao o velikom skladatelju Rajku Dujmiću, povodom Porina za životno djelo 2013. Naime, o možda najuspješnijem domaćem autoru zabavne glazbe više su, preciznije napisali Petar Janjatović i Petar Luković, negoli enciklopedije i leksikoni ovdašnji. Izdvojio sam ovaj sjajan tekst i zato što se navršila 30. godišnjica otkako je Dujmić osvojio Euroviziju u Laussanei - grupa Riva, pjesma “Rock Me”, na tekst Steve Cvikića. Pobijedio je za Jugoslaviju, ali nagradu na sceni nije primio zato što je radio: nastupao je po Zapadnoj Njemačkoj s Novim fosilima. Treba li dodati da je sa Zrinkom Tutićem napisao “Moju domovinu”, pjesmu koju smo se “usudili” slušati na prekjučerašnji blagdan.
Prethodna, “polemična” situacija dala je Škarici krila. Njemu je stalo do točnosti, koja je uvjet svakog dobrog pisanja. Samo kod njega može se pročitati da posjetioci skladatelja i pjesnika Jure Stublića moraju skidati cipele pred vratima. Ali, isto tako priznanje da se ne želi natjecati s Miljenkom Jergovićem, “ponajboljim suvremenim hrvatskim piscem”, koji je napisao esej o Stubliću; radije ga citira.
Po onoj staroj poslovici: nema koga nema, dosta toga moram propustiti u mnoštvu imena i tema. Posebno mi je drago da je Škarica posvetio lijepu pozornost pjesnicima primijenjene poezije, od Dee Volarić, Steve Cvikića do Momčila Popadića Popa. Nije li njihova pjesmarica njegova sljedeća radna postaja.
O jednom bunkeriranju
Za kraj, izdvojit ću još jedan “ispravak netočnog navoda”. Škarica je pisao bilješku uz originalnu glazbu iz Mirkovićevog dokumentarca “Sretno dijete”. U njemu se podsjeća na zabranu Haustorove pjesme “Radnička klasa odlazi u raj”: “kada su Jugotonovi urednici inzistirali da se u posljednji trenutak izbaci jedna od ključnih pjesama njihovog repertoara”. Autoru “Tvornice glazbe” važno je reći: “Odluka o ‘bunkeriranju’ te snimke nije donesena s blagoslovom Jugotonovih urednika pa tako ni niže potpisanog, urednika originalnog izdanja.” Ta “preporuka” došla je “odozgo”, iako ne piše od koga. Svejedno, važna je istina.