U Gruziji imamo vrlo veliku glazbenu tradiciju i mnogo djece ima mogućnost učenja opernog pjevanja u ranoj dobi

Gruzijska sopranistica Nino Machaidze međunarodnu je karijeru započela u milanskoj La Scali i od tada nastupa na vodećim svjetskim opernim pozornicama. Na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupit će 25. kolovoza na koncertu Opera gala, zajedno s tenorom Vittoriom Grigolom i bas-baritonom Markom Mimicom, uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Sebastiana Lang Lessinga. Uoči nastupa u Dubrovniku s Nino Machaidze razgovarali smo o njezinim pjevačkim

počecima, važnim trenucima karijere, repertoaru i izazovima opernog pjevanja.

* Krenimo otpočetka. Pjevanje ste počeli učiti vrlo rano, već s 8 godina. Kako izgleda učenje u tako ranoj dobi? Počinjete li odmah s opernim pjevanjem?

- Da, da, počinjemo s operom. U Gruziji imamo vrlo veliku glazbenu tradiciju i mnogo djece ima mogućnost učenja opernog pjevanja u ranoj dobi. Glazbom se općenito počinjemo baviti jako rano. Ja sam sa 6 godina počela svirati klavir, ali uvijek sam pjevala. Čak sam i na satovima klavira pjevala, umjesto da sviram. Sjećam se da je profesor klavira savjetovao mojoj mami da promijenim smjer i upišem se na pjevanje. Profesorica pjevanja me otpočetka učila tehniku, koja je najvažnija. Bila je vrlo

mlada, tada je imala 23 godine i ja sam joj bila jedna od prvih učenica. S 8 godina sam prvi put nastupala, pjevala sam ariju Oscara iz "Krabuljnog plesa". Toga se dobro sjećam. Bilo mi je predivno i stvarno sam već tada shvatila da se time želim zauvijek baviti.

* Nikad niste razmišljali o tome da se bavite nečim drugim?

- Ne, nikad. Sa 16 godina postala sam solistica u našoj opernoj kući u Gruziji i već sam počela pjevati glavne uloge u "Rigolettu", "Seviljskom brijaču", "Don Pasqualeu"... Naravno, to u većini zemalja nije uobičajeno, ali u Gruziji je. Rano počinjemo i rano postajemo solisti.

* Ubrzo nakon toga počeli ste graditi međunarodnu karijeru. Koje biste trenutke na tom putu izdvojili kao ključne?

- U Milano sam došla 2005., išla sam na audiciju na Accademia del Teatro alla La Scala. Bilo nas je 600 i od toga 400 soprana. Odabrano nas je samo 9, a jedna od njih sam bila ja. Budući da sam već ranije pjevala solističke uloge u Gruziji, kada sam došla na akademiju to mi je bila prednost. Imala sam 21 godinu i već 5 godina iskustva. Tamo su to primijetili i već sam nakon mjesec dana sudjelovala u produkciji "Rigoletta" u La Scali. Bila sam zamjena za Gildu i odradila sam generalnu probu pred

publikom. Za mene je tada to bilo jako važno, nevjerojatno iskustvo. Naravno, akademija je uvijek davala priliku studentima da sudjeluju u produkcijama La Scaline sezone, ali ne baš često u glavnim ulogama. No ja sam počela s glavnom ulogom, što sam mogla zahvaljujući iskustvu koje sam stekla u Gruziji.

U sezoni La Scale sam prvi put nastupila 2007. u operi "Kći pukovnije". Tada sam još uvijek bila na akademiji. Moj tadašnji menadžer, Bruce Zemsky, pozvao je nekoliko opernih redatelja da dođu slušati moju izvedbu Marie i sjećam se da sam dan kasnije imala ponude za ugovore sa svih strana. To je bila neka vrsta audicije. Čuli su me u toj produkciji u La Scali, svidjelo im se i od tog časa je sve počelo.

A druga najvažnija uloga bila je, naravno, "Romeo i Julija" u Salzburgu. Dan nakon toga postala sam "jako poznata". Tada sam imala 25 godina. To je bio baš taj trenutak u životu, onaj jedan, najvažniji dan, nakon kojega ćeš ili postati "ime" u opernom svijetu i svi će te znati kao izvrsnog pjevača ili će sve završiti. Taj nastup se uživo prenosio u kinima po cijelom svijetu i znala sam da je to moj trenutak.

To je bila doista velika prilika, morala sam ju iskoristiti. Novinari su me prije tog nastupa ispitivali imam li tremu, a ja sam im odlučno odgovarala da nemam. Toliko sam sretna što sam ovdje da nema mjesta za tremu. I s La Scalom je bilo tako, to mi je bilo ostvarenje sna.

* Ova priča o uspjehu zvuči poput bajke.

- Da, svjesna sam toga, no stvarno je bilo tako. Pogotovo kad se sjetim života kakav sam imala prije, u Gruziji. To je bilo vrijeme siromaštva, morali smo se puno odricati da bih dospjela tu gdje jesam, tako da je doista bilo kao u bajci.

* Koji biste savjet uputili mladim pjevačicama i pjevačima koji žele izgraditi međunarodnu karijeru?

- Za mene je najvažnija ispravna tehnika. Sam talent ne traje dugo. Talent možda pomaže dok ste vrlo mladi, no ako nije poduprt ispravnom, solidnom tehnikom, takva karijera će vrlo kratko trajati. Za dugu karijeru potrebna je jako dobra tehnika.

Sljedeća stvar, ne i manje važna, je disciplina. Moraš se brinuti o sebi, biti pametan i znati kada odmarati, a kada pjevati.

Uz to, jako je važno biti profesionalan. Uvijek dođi pripremljen, uvijek dobro znaj ulogu, budi spreman. Ponekad mladi, a i ne baš mladi pjevači dođu na probu i ne znaju baš dobro svoju ulogu. To ne šalje baš pozitivnu sliku.

Jako je važno znati i što ćeš prihvatiti, a što ne. Uvijek treba prihvatiti pravu ulogu u pravom trenutku. Neke uloge jednostavno nisu prikladne za početnike. Svojim studentima uvijek kažem da ne možeš početi s "Traviatom", "Toscom" ili "Madame Butterfly". Do toga se dolazi. Jer, ako počneš s tim ulogama, kamo onda ideš? Nema razvoja, gdje ćeš završiti? To znači da ćeš se lako umoriti, karijera će biti kraća i možeš oštetiti glas. Bolje je ići polako i ostati dugo, nego ići brzo i završiti rano.

* Kako doživljavate vlastiti glas? Je li se s vremenom promijenio?

- Apsolutno. Ako se razvijaju prirodno i bez forsiranja, mnogi glasovi se razviju, a ponekad i promijene. Ja sam uvijek bila sopran lirico – leggero i uz prave uloge, bez pritiska i forsiranja, moj glas se tijekom 25 godina razvio i postao je više lirski. S godinama je u srednjem registru postao veći i tamniji. To automatski znači da više nije toliko leggero, toliko lagan.

* Kako se te promjene u glasu odražavaju na repertoar? Ima li uloga koje ste ranije pjevali, ali ih sada više ne izvodite, i obratno?

- Sada se osjećam ugodnije u lirskim ulogama nego prije 20 godina. Prije 20 godina pjevala sam "Luciju di Lammermoor", "Mjesečarku", "Puritance", "Kći pukovnije", "Rigoletto"… Neke od tih uloga više ne pjevam jer sam željela iskoristiti čitavi glas, koji je sada postao veći. A ako želim iskoristiti cijeli glas, moram se približiti lirskom repertoaru. No krećem se zaista oprezno, kao što sam već rekla. Savjet koji sam dala drugima i sama primjenjujem. Čak i nakon 25 godina karijere neke uloge još

uvijek ne prihvaćam jer želim pjevati još barem sljedećih 10 godina, pa i više. Na primjer, već sam odbila 6 različitih produkcija "Madamme Butterfly". Također i "Toscu". I to će doći, ali želim pričekati.

Jako volim pjevati Rossinija, a Rossini zahtijeva agilnost, glas mora biti fleksibilan. Nekoliko dramskih uloga može vam oduzeti fleksibilnost i mekoću glasa. To može biti opasno jer vam glas zaista može postati težak pa ne možete više pjevati Rossinija. Sada se fokusiram na Verdija i osjećam se vrlo ugodno u svim njegovim ulogama, recimo u "Don Carlosu", "Luisi Miller", "Lombardijcima", "Traviati"…

* Kojih se nastupa ili događaja tijekom karijere rado prisjećate?

- Mislim da će i ovo sjećanje biti korisno za mlađe generacije. Pjevala sam "Mjesečarku" u Genovi, bilo je predviđeno pet izvedbi. Ja sam trebala nastupiti u dvije ili tri, osim mene tu je bila još jedna djevojka koja je pjevala. To je bilo 2008., imala sam 25 godina. Jednog dana nazvali su me iz kazališta i rekli mi da druga djevojka ne može pjevati. Pitali su me mogu li otpjevati svih 5 izvedbi, sa samo jednim danom pauze. Dakle, tri izvedbe za redom, pa dan pauze, pa još dvije izvedbe. Bila sam malo

šokirana, ali na kraju sam prihvatila. Nikad si ne trebamo stvarati pritisak misleći: "Ajme meni, nisam u stanju". Ne postavljaj si limit – to je moja poruka. Ne moramo se bojati svijesti o tome da jesmo u stanju nešto napraviti na dobar i ispravan način. Tako da sam na kraju prihvatila, iako sam znala da je to možda malo ludo. Prihvatila sam jer sam bila sigurna da sam tehnički i vokalno spremna i to mi je bilo jedno od najljepših iskustava u životu. To je bilo na početku moje međunarodne karijere i dalo mi

je velik osjećaj ponosa. Ne na način da mislim kako sam "cool", nego sam osjećala da sam napravila nešto doista nevjerojatno i to mi je dalo veliku snagu. Naravno, mogla sam prihvatiti i uspješno otpjevati tih 5 izvedbi samo zbog ispravne tehnike i baš zato stalno ponavljam da je ispravna tehnika najvažnija stvar za pjevača. Ako imaš ispravnu tehniku, stvarno možeš uživati u svakom trenutku na pozornici.

* Kako volite provoditi vrijeme kad niste na pozornici?

- Jako volim vrtlarenje. Kod kuće u Milanu imam puno biljaka, to me jako opušta i smiruje. Volim i provoditi vrijeme s djecom. To je malo teže kad sam vani, kad sam daleko moram sve organizirati preko telefona, ali kad sam kod kuće uvijek se nastojim fokusirati na njih. Također, sada i privatno podučavam pjevanje u Milanu, imam puno učenika i u tome jako uživam. Mislim da sam po prirodi strpljiva i to je jako važno za podučavanje: biti strpljiv i razumjeti osobu koja stoji nasuprot tebe.

Učenicima uvijek kažem istinu, ali pažljivo, na način da ih ne povrijedim, već da dam savjet. Svatko ima svoju senzibilnost i trebamo biti pažljivi. Otkrila sam da sam zapravo prilično dobra u tome. To jako volim i učenici me razumiju. Moji učenici već postižu velike uspjehe i to mi je stvarno jako veliko zadovoljstvo.

* Slušate li glazbu u slobodno vrijeme? Možda operu ili nešto drugo?

- Nikad ne slušam operu. Slušam sve drugo osim toga: pop, talijanske pjesme… ali operu nikad. Moj muž je također operni pjevač i niti on ne sluša operu. Pjevamo, ali ne slušamo.

* U Dubrovniku ćete nastupati na koncertu Opera gala. Kako doživljavate razliku između kazališne i koncertne izvedbe? Kako birate repertoar za ovakve koncerte?

- Jako volim obje vrste nastupa iako su, naravno, vrlo različite. Opera je intenzivnija, tijekom opere dublje ulazimo u likove, dok je gala koncert više zabavan. To ne znači da opera nije zabavna, samo je dublja. Za koncert uvijek nastojim odabrati što raznolikije arije: ako odaberem jednu tužnu, sljedeća će sigurno biti vedrija. Na taj način će i publika više uživati. Ipak, više volim pjevati u operi jer tada doista uđeš u lik. No koncerti su također zabavni i u njima jako uživam. Koncert ima drugačiju

energiju jer doista možeš biti u kontaktu s publikom, dok za vrijeme operne izvedbe gledamo posvuda, samo ne u lica gledatelja. Koncert je drugačiji jer doista pjevaš za publiku i povezuješ se s njima, što je jako lijepo.

* Jeste li već surađivali s pjevačima s kojima ćete nastupiti na Dubrovačkim ljetnim igrama, Vittoriom Grigolom i Markom Mimicom?

- Vittorio i ja smo jako dobri prijatelji. Prvi put smo zajedno pjevali u La Scali još prije 17 godina u operi "Gianni Schicchi". Od tada smo imali puno zajedničkih nastupa i dobri smo prijatelji. S Markom sam radila "Kradljivu svraku" na Rossini opera festivalu, također i "Seviljskog brijača" i s njim se također dobro slažem. Divno je kada se sretnemo na gala koncertima, nama pjevačima je jako lijepo i zabavno, a mislim da to osjeća i publika.

* Ovo će biti Vaš prvi nastup Dubrovniku. Jeste li možda već ranije posjetili grad?

- Nisam, ovo mi je prvi put i jako se veselim. Svi su mi rekli da je jako bajkovito mjesto. Marko mi je već poslao nekoliko videa i jedva čekam doći.