Dan nakon nastupa Marka Lanegana u Tvornici bliskom prijatelju s kojim često razmjenjujem koncertne dojmove kažem kako mi je bilo OK, no ne i više od toga jer tom karizmatičnom rock'n'roll pjevaču i dalje fale neki njegovi Bad Seedsi pa dometnem da možda ni ja više ne znam uživati u koncertima. A onda mi se dogodi nastup The Pretendersa u Laubi uz kojeg shvatim da još uvijek znam prepoznati koji je koncert bio loš, koji dobar, a koji izvrstan te da u potonjima itekako znam uživati i potom ih dugo, dugo pamtiti. Ne da mi nije palo na pamet otići do šanka ili na čik pauzu na dvorište Laube nego sam u sebi psovao što zbog snimanja izjave za Yammat FM moram propustiti zadnju pjesmu regularnog dijela koncerta i prvu pjesmu na bisu The Pretendersa. Realno, ako mi se više ne da daviti s nastupima za koje unaprijed mogu prilično pouzdano pretpostaviti da će biti slabi ili eventualno solidni, koncert The Pretendersa spada u desetak najboljih u Zagrebu u proteklih pet godina iako je droga još u ranim 80-ima odnijela živote gitarista Jamesa Honeyman-Scotta i basista Petea Farndona.
Ipak, ni to nije zaustavilo Chrissie da nisku hitova protegne do sredine 90-ih, a autorski zanimljive albume i do u drugu dekadu 21. stoljeća. Unatoč dobi u kojoj bi se Zagrebom mogla besplatno voziti tramvajem Chrissie Hynde je pokazala, a to vrijedi i za (jedinog preostalog originalnog člana The Pretendersa) bubnjara Martina Chambersa, da za rock'n'roll godine (ponekad) nisu važne. Uz pomoć bitno mlađih, no pomno odabranih gitarista, basista i klavijaturista tom i takvom izdanju The Pretendersa u Laubi gotovo ništa se ne može nadodati da bi njihov rock'n'roll postao još esencijalniji, ekspresivniji i emocionalniji. Chrissien glas je toliko intaktan i intrigantan, zamaman i seksi, nježan i drzak, a svirka njezinog benda toliko napucana i napeta da uopće nije bitno je li ovo 2019. ili 1989. godina. Naravno da bi bilo lijepo da smo ih u proteklih 40 godina, koliko traje njihova dikografska karijera, imali prigodu ugostiti barem tri-četiri puta, no dočim mnogi izvođači smisao postojanja izgube već nakon tri-četiri sezone, za Chrissie Hynde se to ne može reći ni nakon četiri dekade na sceni tijekom kojih je prošla i raj i pakao rock'n'rolla, uključivši i propale brakove s Rayom Daviesom iz Kinksa i s Jimom Kerrom iz Simple Mindsa.
Ako je Debbie Harry prije pet-šest godina, mada je nastup Blondie na varaždinskom Španicrfestu bio simpatičan i vrckast, izgledala poput bakice koja na pozornicu samo što nije izašla u šlafroku nakon prve jutarnje kave, Chrissie je bila i ostala utjelovljenje neprolaznog rock'n'roll coola. Baš poput Patti Smith i Lucinde Williams ili Brucea Springsteena, Boba Dylana i Neila Younga, Iggyja Popa i Davida Bowieja, Raya Daviesa i Petea Townshenda te nažalost pokojnih Toma Pettyja i Lou Reeda, a s kojima dijeli niz sličnosti. Nasuprot ovako snažnih i impresivnih izvedbi klasika The Pretendersa koji nikada neće izaći iz mode posve je nebitno kakav je i koji glazbeni bofl danas u trendu i koliko ga mlađih ili starijih sluša. Nije u Laubi i subotu uvečer trebalo biti na Pretendersima jer je to "in event" na kojem se treba pokazati nego zato što se tamo dogodio nepatvoreni rock'n'roll najviše kvalitete. I jer je to što su tamo kroz kolekciju najvećih hitova, sabranih još na antologijskoj "crno-bijeloj" kompilaciji "The Singles" (1987) te uz pokoju drugu pjesmu s ranijih i kasnijih albuma, The Pretenders otprašili doista bilo na tankoj crti.
No ne na onoj između ljubavi i mržnje, kako glasi naslov jednog od njihovih epohalnih singlova, nego na onoj koja spaja dylanovski rock'n'roll, otisovski soul i "britansku inzvaziju" 60-ih uz koje se formirala, punk s kojim je uletjela na scenu, novi val kojeg je setirala hitovima i ukusni pop 80-ih u kojem je uspjela kao autsajderica iz Akrona koja je u London otišla da bi pisala o rock zvijezdama 70-ih. Na koncu je većinu onih o kojima je željela pisati zasjenila, a potom svoje rock'n'roll draži i moći sačuvala do danas, premda je ovogodišnji album iščašenih jazz-standarda "Valve Bone Woe" objavila kao reakciju na "rock u nestajanju". Za razliku od takovg defetizma, nastup The Pretendersa nije bio rock u iščeznuću nego renesansni prasak njegove snage, ljepote i značaja. Raspištoljena s gitarom i predivna za mikrofonom, sa scenskim gardom i u modnom otufitu kojim bi mogla u očaj baciti dvostruko pa i trostruko mlađe konkurentice, Chrissie se u Laubi ukazala kao čuvarica tog plamena koji će u njoj gorjeti dok će ona disati, a čovjek koji se u nju zaljubio još kao tinejdžer ni u subotu nije od te rock ikone i gorljive veganke mogao odvojiti ni oči ni uši.
Synth-pop karaoke Heaven 17
Nažalost, nastup Heaven 17 prije The Pretendersa ni po čemu se nije mogao mjeriti s nastupima Marca Almonda na prvom i ABC na drugom Yammatovom kao ni s onim The Human League u Tvornici. Njihove snimke pjesama poput "Crushed By The Wheels Of Industry", "Penthouse And Pavement" i "We Don't Need This Fascist Groove Thing", nastalih usred uspostave tačerijanizma i danas, kad fašisti ponvo marširaju uzduž i poprijeko industrijski opustošene i klasno razvaljene Europe, imaju smisla. Ipak, snimke su jedno, a nastup Martyna Warea za sintisajzerom i Glenna Gregoryja za mikrofonom u pratnji još jedne klavijaturistice i dviju pratećih pjevačica, ni uz pomoć obrada "You've Lost That Lovely Feeling" The Righteous Brothersa i "Let's Dance" Davida Bowieja, nije se uzidgnuo iznad eurovizijskih synth-pop karaoka i mlake glazbene kulise za kakvu svadbu u predgrađu Sheffielda iz neke britanske dramske serije.