Otkako sam 2005. godine nabavio drugi album "Noah’s Ark" dua CocoRosie sestara Sierre Rose Casady i Biance Leilani Casady, svako toliko me zacima neki njihov album, a krasan je bio i njihov koncert u zagrebačkom Teatru &TD. Sierra i Bianca nisu zajedno odrasle, a moguće je i da stoga njihova glazba zvuči poput savršenog spoja stilova koji ni na papiru ne zvuče kao dobra ideja, jer kako pomiriti freak-folk, dječje rime, bajke, primitivne hip-hop ritmove i starinski vokalni jazz? Nisam poklonik ni poznavatelj suvremene umjetnosti, ali CocoRosie bi kao zvučnu instalaciju netko komotno mogao izložiti u MSU jer njihova glazba zvuči kao da Björk, Kate Bush i Tina Weymouth supijane tumaraju buvljakom na kojem uz stare ploče Billie Holiday pronalaze odbačene igračke i instrumente, pa usput zasviraju i zapjevaju koju pjesmicu iz nekog crtića koji nikad nije snimljen. Na prvu sve to zvuči smiješno, pomalo bedasto ili naivno i eventualno tek zviznuto, no u toj igri sestara CocoRosie ima čudesa koja se čuju tek pomnijim slušanjem. Zapravo, "Little Death Wishes" je ludistički i lucidni komad uvrnutog popa koji u oceanu suvremenog smeća zvanog pop glazba fakat zvuči poput blistavih bisera umjetnosti.
COCOROSIE
Little Death Wishes
Joyful Noise Recordings
žanr: folk/electronic/jazz
ocjena: 4
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....