'K vragu, obećala sam kćeri i sad je moram voditi na koncert One Erectiona u Njemačku', reče mi prije nekoliko godina jedna vickasta kolegica s Hrvatskog radija. Ne, nije se zabunila, samo je duhovito preimenovala boy bend One Direction iz kojeg, kako to već biva s boy bendovima, jedan član može, ali i ne mora, iskočiti i pokrenuti uspješnu solističku karijeru. Onaj jedan iz Take Thata, premda je pokušao i Gary Barlow, bio je Robbie Williams, pa je zasjeo na tron britanske, europske i australske pop imperije. Iz Backstreet Boysa su pokušala dvojica, ali nije im prošlo, no jest Justinu Timberlakeu iz NSYNC-a, koji već godinama hara s obje strane Atlantika i Pacifika. Ove primjere navodim jer, ma koliko ovi ili oni boy bendovi bili uspješni, nema garancije da će onaj jedan koji se izdvoji dugoročno postati popularan poput “matičnog” sastava ili čak popularniji i dugovječniji. Neki od tih “izdvojenih” - ako doista imaju talenta, znaju odabrati suradnike i sreća ih pomazi - to i uspiju. Mogli bismo se vratiti i do arhetipskog boy benda The Beatlesa, ujedno najpopularnijeg i najvažnijeg rock i pop sastava svih vremena, pa uvidjeti koliko su kasnije, bitno više od Harrisona i Ringa, napravili Lennon i McCartney.
Ipak, radije se zadržimo u okviru onoga što proteklih četvrt stoljeća poimamo pod boy bendovima iz kojih, nakon prolaska kolektivne popularnosti, pojedinci pokušavaju pokrenuti uspješnu solističku karijeru kakva se smiješi Harryju Stylesu (25) iz One Directiona.
Članovima tog sastava ni u stolici kviza 'Milijunaš' ne bih znao navesti imena ili ih međusobno raspoznati, a nisam to mogao ni u slučaju Take Thata. Zanimljivo, nije to mogao, kako je neki dan u sklopu jednog zajedničkog predavanja priznao, ni Neven Kepeski, pokretač i dugogodišnji urednik megauspješnog teen-magazina OK, koji je nedavno objavio knjigu “K-Pop” Velimira Grgića, “najveću enciklopediju na svijetu” nevjerojatno ulickanih boy i girl “trupa” iz Južne Koreje koje je teško i kolektivno razlikovati, a kamoli izdvojiti nekoga iz bilo kojeg od tih sastava. Osim ako nemate između devet i četrnaest godina.
Harry Styles, Liam Payne, Niall Horan i Louis Tomlinson (One Direction) 2004.
Time dolazimo i do zakonitosti prema kojoj jedan boy bend prestaje biti zanimljiv nekoj dobnoj skupini, odnosno do vijeka njihova trajanja. Take That su trajali od 1990. do 1996. godine, a danas, bez daleko uspješnijeg Williamsa, krčme staru slavu. Zlatno doba Backstreet Boysa trajalo je od 1996. do 2000., da bi 2005. ostvarili uspješan comeback, možda i zato što nitko od njih nije uspio pokrenuti lukrativnu solo karijeru. NSYNC su bili najpopularniji od 1997. do 2001., nakon čega Justin Timberlake ostvaruje fascinantne uspjehe pa je na posljednje dvije turneje uprihodio 250 milijuna dolara bruto zarade. One Direction su, pak, svoj početak i kraj imali između 2011. i 2015. godine, unutar kojih je jedna turneja uprihodila oko 300 milijuna dolara bruto zarade. Zakonitost je jasna. Rok trajanja ili vrhunac popularnosti svakog boy benda ili girl grupe iznosi od tri do pet godina, a to vrijedi i za girl grupe poput Spice Girls, iz kojih nitko nije ostvario uspješnu solo karijeru ili Destiny’s Child, iz kojih se Beyonce, nalik na Dianu Ross poslije Supremesa, prometnula u globalnu kraljicu afroameričke pop glazbe.
Nakon tih tri do pet godina takvi sastavi odlaze u zaborav ili životare na staroj slavi. Ako imaju sreće, ostvare jedan uspješan comeback, a rijetki pojedinci iz istih uspiju pokrenuti uspješnu solističku karijeru, poput Robbieja Williamsa i Justina Timberlakea, a sada i Harryja Stylesa, koji je s eponimnim debi albumom u svibnju 2017. godine zasjeo na vrhove top lista s obje strane Atlantika. Robbieju Williamsu, iako su obojica Englezi, to nikada nije pošlo za rukom. Razlog početnog uspjeha Stylesa u odnosu na Williamsa je jednostavan. One Direction su “izronili” kroz “The X Factor”, da bi iza njih (via Syco Records u vlasništvu Simona Cowella) stala američka Columbia, pa se Harry već s njima prometnuo u zvijezdu i u Americi, dočim Take That to nisu uspjeli, a potom ni Williams. Zauzvrat ostaje vidjeti hoće li Harry Styles dosegnuti dugovječnu “entertainment” magnitudu Williamsa, odnosno Justina Timberlakea, i koliko će im biti nalik, a koliko drugačiji od njih. Sjajno je što nema nikakve veze s onim nesnosnim Bieberom.
Za početak, Harry, sukladno zakonitosti posla, nije imao pravo autorski doprinositi pjesmama One Directiona. No, već je na prvom albumu iskazao solidan autorski potencijal i znao odabrati kvalitetne suradnike. Ponajprije engleskog folk-pop kantautora Kida Harpoona, koji je solo karijeru zapostavio radi koautorstva i koprodukcije hitova Florence And The Machine, Jessie Ware, Calvina Harrisa, Skrillexa, Shakire i drugih, a uz njega su tu još i producenti Tyler Johnson (Pink, Taylor Swift, One Republic), Jeff Bhasker (Kanye, Jay-Z, Alicia Keys, Ed Sheeran, Bruno Mars) i Greg Kurstin (Paul McCartney, Liam Gallagher, Beck, Foo Fighters). Stoga nije ni čudno da “Fine Line”, još više nego prvijenac “Harry Styles”, zvuči stilski tako šaroliko, a opet tako koherentno, koliko svevremenski, toliko i moderno te da time može “zacimati” i stilski i dobno raznoliku publiku.
Biti solo izvođač i biti samo jedan iz boy benda nije isto, pa su u odnosu na hitove One Directiona pjesme s albuma “Harry Styles” i “Fine Line” posve drugačije, kao i njegov sadašnji izgled i stil odijevanja u kojem ima mjesta i za haljine. Bio je u vezi s Taylor Swift, no nagađa se da je biseksualan. I na njegovom drugom albumu dosta se toga tematski vrti oko seksa i euforije, sjete i psihodelika, a i glazba izvire iz psihodeličnog popa i rocka, da bi Harry elegantno korespondirao i sa soulom i funkom, gospelom i folkom. U pravilu bih od ovakvih albuma pobjegao glavom bez obzira, no “Fine Line” je zavodljiv jer Harry i njegovi suradnici uspijevaju zadržati “finu liniju” ukusa u obrascima kojima se poigravaju. Stoga se na njegovom drugom albumu, još više nego na prvom, čuju odjeci Paula McCartneya i Briana Wilsona, Davida Bowieja i Marca Bolana, Vampire Weekenda i MGMT-a, Paula Simona i Davida Crosbyja, Fleetwood Maca i Queena, Justina Timberlakea i Robbieja Williamsa, Bruna Marsa i Becka Hansona.
Harry Styles na Met Gali
Harry spomenute stilizacije i utjecaje, zahvaljujući zrnatom glasu podatnom za razne žanrove i vještim instrumentalizacijama, lako pomiruje pa je sve kao po špagi, a opet opušteno. Komercijalno, no ukusno. Uglavnom poletno, ali povremeno i tugaljivo. Još mu nedostaje suštine i dubine “teškaša” classic-rocka i popa s kojima se nakanio mjeriti, no Harryju Stylesu, premda nije dočekao Božić na broju 1, želim da postane prepoznatljiv i popularan koliko i Robbie Williams ili Justin Timberlake, čije je recentne albume kvalitetom nadmašio.