Putujuća izložba punk grafita Punk’s Not Dead autora Leona GSK staje u The Garden Breweryju u subotu, 2. studenog, od 18:00, a uklopit će radionicu, izložbu, humanitarnu aukciju i glazbeni program.
The Garden Brewery će donirati 5 radova s izložbe ‘Punk’s Not Dead’ za humanitarnu aukciju, a sav profit ide u Fond Desa i Jerko Baković Solidarne zaklade, koja podupire siromašnu djecu i mlade.
Kao poseban glazbeni gost iz UK-a dolazi Don Letts, DJ, glazbenik, i filmski redatelj, kao i BBC Radio 6 domaćin. Poznat po tome što je bio The Clashov snimatelj, režirao je filmove poput The Punk Rock Movie, te ima veliko iskustvo iz punk ere. Pridružuje mu se MMMeniga sa svojim Punk-Reggae Fiesta vinyl setom. Jedan od najaktivnijih promotera na domaćoj sceni, čovjek iza PDV etikete, Seasplash festivala i raznig drugih glazbenih događaja.
Ulaznice se prodaju po 50 kn, a sva zarada do početka after-partyja izložbe u 20:00 ide u humanitarne svrhe. Nakon toga su ulaznice dostupne po 70 kn. Ulaznice su također dostupne u pretprodaji na Entrio.hr.
NAŠ NOVINAR A. DRAGAŠ S DONOM LETTSOM RAZGOVARAO JE NA DORF- u U VINKOVCIMA 2008. GODINE: Danas smo svi 'izgubljeni u supermarketu'
Don Letts je redatelj video-spotova punk i novovalnih izvođača poput The Clash, Elvisa Costella, Pretendersa i drugih, dokumentarinh filmova o The Clash, The Jam, Georgeu Clintonu, Gil-Scott Heronu, Sun Ra i drugima. Autor je prvog filma o punku («The Punk Rock Movie» iz 1978.), no njegova druga uloga podjednako je značajna. Kao vlasnik dućama Acme i crnački DJ akterima punka i njihovoj publici otkrivao je reggae i dub, zaintrigiran mogućim poveznicama između butnovništva crnačke i bjelačke kulture u Britaniji. Iz njegovih DJ setova što ih je održavao 1976. u londonskom punk-klubu Roxy, odnosno iz mitske veze reggaea, duba i punka, začete tih noći, proizašao je cijeli niz glazbenih pravaca. The Clash nikada ne bi zvučali kako su zvučali, pogotovo na «Black Marketu» (na čijem je omotu Don) ili «Sandinisti» da nije bilo Lettsa. Bez njega je teško zamisliti i Manu Chaoa, drum'n'bass, The Streets, Massive Attack, jungle i mnogu drugu glazbu. Primjerice, uglednu i vrlo bitnu reggae etiketu Frontline vlasnik Vigina Richard Branson osnovao je pod diretknim uplivom Dona Lettsa u čijem se društvu otisnuo s Johnom Lydonom na Jamajku. Iako nije bio «vidljiv» kao Joe Strummer ili Johnny Rotten, Don Letts je renesantni čovjek punka koji elokvetnno i starsno govori o punku, pop-kulturi, supkulturnim pokretima i o tome zašto smo danas svi «izgubljeni u supermarketu». Upoznali smo se u Londonu na pressici Johnnyja Rottena početkom milenija, a onda opet sreli na DORF-u u Vinkovcima 2008. godine.
P: Možete li nam reći kako i zašto vas je privukao punk?
O: Sredinom 70-ih socijalna i ekonomska klima u britnaiji bila je prilično loša. I ja sam se osjećao loše kao kao pripadnik prve generacije crnih Britanaca, rođenih na britanskom tlu, imao sam mnogo problema s establišmentom, ali imao sam reggae glazbu koja mi je olakašvala patnju. Moji bijeli prijatelji nisu bili te sreće. Bjelačka muzika u to vrijeme nije odražavala kako su se osjećali. No, onda se dogodio punk i na scenu iznio svakodnevne probleme i «uradi sam» etiku. I to me privuklo. Moje porijeklo je iz trećeg svijeta, zemalja u razvoju, gdje je «uradi sam» etika sredstvo preživljavanja. Punk mi je ukazao kako tu etiku pretvoriti u poboljšanje vlastite situacije. Usto, punk muzika je bila fenomenalna, a dopao mi se i snažan antiestablišmenski stav. Kad su ljudi poput Joea Strummera uzeli gitaru i proizveli tu ogromnu energiju punka, ona te motivirala da i tu počenš činiti nešto kreativno, pa sam dograbio kameru i počeo snimati što se događa oko mene. Punk me inspirirao da postanem filmadžija.
P: Što vas je navelo da pomislite kako bi reggae glazba sa svojim porukama mogla postati zanimljiva dominantno bijelim protagonistima punka i njihovoj publici?
O: Nisam imao ideju, osim što je u Engleskoj bila snažna tradicija po kojoj su adolescenti radničke klase još od sredine 50-ih gravitirali crnačkoj glazbi kao izboru duhovnog buntovništva. Generacije prije punka takvu su inspiraciju morale tražiti u Americi, odnosno u američkom bluesu, R&B-u, soulu. U 70-ima moja generacija, rođena i odrasla u Londonu i drugim većim gradovima kamo su u 50-ima doselili moji roditelji, počela je stvarati crnačku glazbu u Britaniji i ljudi poput Joea Strummera nisu morali više taj butnovnički duh tražiti u glazbi nastaloj tisućama milja daleko od kuće nego u glazbi koju su čuli već na svom kućnom pragu. Punk je bio inspiriran crnačkom glazbom uz koju su odrasli. Naprimjer, Beatlesi, Stonesi i Led Zeppelin bili su inspirirani glazbom iz delte Mississippija, ali ako nisi glazbeni specijalist teško ćeš uočiti poveznicu između stvarnosti i glazbe Roberta Johnsona i sredine u kojoj su odrastali i što su svirali Led Zeppelin. No, u glazbi Clasha ili Slitsa čuješ reggae glazbu uz koju su odrastali, koja je nastajala u Londonu i drugim engleskim gradovima kamo je došla s doseljenicima s Jamajke o ostalih karipskih otoka. Taj je utjecaj je bio mnogo izravniji i mnogo zamjetniji u punku i shvatio sam da mogu pridonijeti svemu tome puštanjem reggae glazbe u klubovima u kojima su se okupljali pankeri. Ja sam im samo proširio horizonte. Znali su za izvođače s engleske diskografske kuće Trojan, specijaluirane za reggae, poput Desmonda Dekkera ili Toots & The Maytaklsa, ali nisu čuli za izvođače Prince Far-I ili Bog Youth, Lee Perryja, King Tubbyja i druge. Jedni smo druge upućivali na vlastitiu kulturu i miješali ih pokušavajući naći što nas kroz te kulturološke različitosti čini bliskima.
P: Koliko je od te «mitske» veze punka i reggae preživjelo do danas?
O: Kulturu jamajčanske glazbe koja je preživjela do danas mogli bismo nazvati «bass culture». Do sredine 70-ih, ritam je u bjelačkoj glazbi uvijek bio u pozadini. Bjelačku glazbu do tada su nosili melodija i gitare, što je kul, ali s utjecajem reggaea na punk ta se dinamika promijenila. Visoki, reski tonovi i bubnjevi bačeni su u prvi plan, a ritam je postao dominantan. Rap kultura, pak, proizašla je iz tradicije toastinga, odnosno pričanja uz glazbenu podlogu kako su to ranije činili na Jamajci. Dub, u kojem glazbenoj matrici oduzimaš već snimljeni vokal, a miks-pult koristiš kao instrument, također je nastao na Jamajci. Ljudi poput Joea Strummera bili su fascinirani i time što u reggae glazbi mnogo stihova ne govori samo o tome kako «ja volim tebe, a ti mene», nego o komunikaciji ideja i širenju poruka kao u afričkim «bubnjevima koji govore». Reggae je u 70-ima bio poput glazbene reportaže s urbane fronte. Glad za glazbom je i dalje velika, a glazba je još uvijek i sredstvo komunikacije među mladim ljudima. Ona i dalje nadahnjuje, informira i osnažuje. Nažalost, zapadnjačka glazba već neko vrijeme slabo kapitalizira na tome. Gotovo da nam se čini kako se punk nikada nije ni dogodio. Glazba se vratila tome da stvara poklonike idola i slavnih. Umjesto da, kao punk, ljude čini pametnijom, današnja glazba ljude uglavnom zaglupljuje. U redu, glazbena industrija nikada nije išla za time da ljude čini pametnijima. Radije je trčala za profitom, vodeći se načelom da ćeš, ako ljude činiš pametnijima, teže uzeti im novac. Zapadnjačka glazba u tom smislu više nije toliko interesantna, ali svijet je veliko mjesto. U mnogim krajevima ljudi nemaju sateltisku televiziju i nisu iskvareni MTV-em. Tamo je glazba uzbudljiva i čini mi se da će glazba biti to zanimljivija što će imati izraženiju podlogu amaterizma i naivne umjetnosti. Ja sam crnac, ali sam i Britanac. Jako sam ponosan na svoje dualitetno porijeklo. Moj je otac imao svoj sound-system i već sam se kao mali zakačio za skao i reggae. U školi sam od svoji bijelih prijatelja usvojio bjelačku pop i rock glazbu Beatlesa, Stonesa, Zeppelina, Creama i drugih. Taj eklektični miks me čini onime što jesam.
P: Što se dogodilo da je punk od šačice omladinaca koji su se okupljali u vašem dućanu Acme i butiku Sex Mlacolma McLarena i Viviene Westwood tako brzo postao masovni fenomen?
O: Većina masovnih pokreta potaknuto je društvenom klimom određenog razdoblja. Hipi-pokret bio je reakcija na vijetnamski rat, a tu negdje dogodili su se i studentski nemiri 1968. Sredinom 70-ih recesija je bila tolika da je među ljudima prevladao osjećaj kako – lijepo je to rekao Johnny Rotten – nema budućnosti. Dakle, mogao si kukati ili nešto poduzeti. Srećom, moji bijeli prijatelji su shvatili da Eagles, Yes, Electric Light Orchestra i slični bendovi ne govore o njihovoj svakodnevici i odlučili su to promijeniti, stvarajući svoj soundtrack svoje svakodnevice. Punk nije bio negativistički, nihilistički pokret, punk je bio pokret za davanje veće snage i slobode pojedincu. Nisu bile bitne ziherice, irokez-frizure, pa čak ni glasne gitare. Muzika i moda su poput laboratorija u kojima mladi ljudi izmišljaju sebe, ali ne bi sve smjelo stati na modi ili usko ograničenom stilu kako su punk shvatili Exploited. Mora postojati poruka. Uostalom, pogledaj razliku između prvog alubma Clasha i «Lodnon Callinga» ili razliku između onoga što je kao istao osoba činio Johnny Rotten sa Sex Pistolsima, odnosno John Lydon s Public Image. Post-punk je zapravo bio više punk od samoga punka.
P: Kako biste opisali Joea Strummera kojeg ste odlično poznavali?
O: O, čovječe, moram li to uopće? Knjiga «Redemption Song» i film «The Future Is Unwritten» izvrsno su ga oslikali. Teško mi je govoriti o njemu. Jedno vrijeme živio je kod mene, jednom mi je ukrao djevojku, svađali smo se i mirili, ali osjećao sam se priviliegiranim i počašćenim što mi je bio prijatelj. Možda zvuči naivno, ali čini mi se da svijetu danas hitno treba jedan takav bunotvnički duh kakav je bio Strummer kao čovjek koji ne želi biti piasivni potrošač, nego voditi brigu o sredini u kojoj živi, o ljudima, o planeti. Neak i zvuči naivno, ali trebaju nam takvi ljudi. Woody Guthrie, Bob Dylan, John Lennon, Bob Marley, pa Joe Strummer i tko sada, tko sada? To pitanje već predugo postavljamo. Od Johna Lennona, nakon njegove smrti, načinili su gotovo nedostižan mit, privatno to nije bio. Jako je bitno da Strummera «očuvamo» kao osobu s kojom se možeš poistovjetiti i koja te može nadahnuti da činiš ono što je on činio kao ljudsko biće, a ne kao mitska osoba. U tom smislu Joe Strummer je bio perfektno nesavršen, idealist i bitanga.
P: Zašto Johnny Rotten i danas eksplodira kad mu netko spomene Strummera i The Clash?
O: Joe Struumer nikada nije poricao da su Sex Pistols bili prvi. Kad je s grupom 101ers nastupio kao predgrupa Sex Pistolsima shvatio je koliko je bio na krivom putu, naspuio taj bend i s Mickom Jonesom osnovao The Clash. Strummer nikada nije poricao da su Sex Pistols začeli punk, no mnogi su ljudi rekli kako su Sex Pistols prvi krenuli glavom kroza zid, ali da nam je Strummer dao razlog zašto to treba činiti. Obojica su užasno bitni, ali u engleski je mentalitet usađeno rivalstvo. Iako su mediji to napuhali, kao i rivalstvo Beatlesa i Stonesa prije njih ili Oasisa i Blura poslije njih, bilo je rivalstva između Pistolsa i Clasha. Bio je to dio kreativnog procesa, kao kad je Biran Wilson s Beach Boysima napravio «Pet Sounds» nakon što je čuo što su Beatlesi napravili na «Revolveru».
P: Otkuda bi danas mogli doći ljudi poput Strummera i Rottena, ako je Zapad toliko podlegao konzumerizmu i reklamokraciji? Kao da smo svi «izgubljeni u supermarketu», kako su to već koncem 70-ih pjevali The Clash.
O: Evo ti naslova za tvoj članak. Većina klinaca na Zapadu doista je izgubljena u supermarketu, ali ostajem optimističan. Diljem svijeta srećem ljude koji brinu ili žele birnuti o onome što nam se događa, pa koriste internet u kojem djelomice živi duh punka kao sredstvo širenja ideja i povezivanja. Često kažem ljudima da je punk poput snage u filmovima Star Wars, ali moraš tražiti na drugim mjestima. Nećeš ga naći na MTV-u, na Top 40 hitovima ili glazbi uopće, ali ta snaga postoji. Masovna kulturalna eksplozija poput punka čini mi se na Zapadu sve teže ostvarivom jer industrija sve takve poticaje vrlo brzo pretvara u biznis, potrošnju pa čak i establišment. Možda više i nije bitno da se dogodi tako glasno i masovno kako se dogodio punk. Bitno je da se događa malo po malo ili barem u nekom smislu. MySpace i YouTube su neki od načina kojim su mladi ljudi zaobišli sistem. U svakom slučaju, mora biti nešto više od slave i ega, neka težnja da svijet ostavimo barem malo boljim od stanja u kojem smo ga naslijedili. To bi trebao biti cilj svakog živog bića. Ne kažem da moraš mijenjati svijet. Većina ljudi ne može promijeniti ni vlastito mišljenje, ali to kako se ponašaš prema svome susjedu ili okolišu je jako bitno. Nažalost, neke matrice se ponavljaju. Kad su moji roditelji došli u Englesku bili su doživljavani kao opasnost za tadašnji način života u Engleskoj. Danas su to ljudi s istoka Europe koji su došli tražiti posao u Britaniju ili muslimani kojih se svi boje, a zaprov se treba bojati vlasti koja uvijek želi vladati po načelu «razdijeli pa vladaj». Apsolutno je svejedno tko si i koje si boje kože ili vjere, ako stojiš u redu za nezaposlene.
P: Kao Londončanin, vjerujete li više u sukob civilizacija ili u multikulturalnost?
O: Povijest nas uči da konstantno postoji sukob civilizacija, a društveni ili represivni sistem želi nas uvjeriti da je, recimo, sukob kršćanstva i islama nepromjenjiv. U Londonu je više na djelu multikulturalno društvo koje na svoj način, bez obzira na političare, rješava svoje probleme. Ali, to je London. Stotinjak milja dalje na sjeveru već je drukčije i tamo su problemi između crnaca i bijelaca ili crnaca i azijata jače izraženi. Londonski mikrokozmos možda i nije moguće preslikati na cjelokupnu društvenu situaciju. Već je u Parizu drukčije. Ili u Španjolskoj. Kao što New York, Los Angeles ili Austin u kojem sam snimio video za «Rock The Casbah» nisu Amerika. Tamo Bush ne može pobjediti.
P: Što je danas ostalo od punka ili njegovih ideja?
O: Punk je stav i kao takav postajao je i prije punka. Filmovi Luisa Bunuela, umjetnici poput Sun Ra i Marcela Duchampa, sve je to punk. Ideje punka moguće ja vidjeti u radovima mnogih umjetnika prije i poslije same eksplozije punka 1977. Michaela Moore i Quentina Tarantina također možemo nazvati pankerima. Punk je postao tkivo popularne kulture, a zmjetan je i u društvenim pkretima poput antiglobalizma, Bog ga blagoslovio. Najveći problem današnjice je gunđanje. Svi se nešto žale, ali nitko ništa ne poduzima. Neki mlađi ljudi mi kažu da zvučim poput ljutitog starca, a ja im kažem da tako zvučim jer mladi nisu dovoljno ljuti i bijesni. Mnogo ljudi u četrdesetima i pedestima koje poznajem mnogo su radikalniji od mnogim nladih ljudi. Kad je punk nastao govorli smo «ne vjeruj nikome starijem od trideset». Danas mi dođe da kažem kako mi je «teško vjerovati bilo kome mlađem od trideset». Ali, ipak imam vjeru u mlade ljude i vidim da pokušavaju nešto učiniti i to me održava. Punk je pravo kojeg ljudi stječu rođenjem i ako imaš dobru ideju, jer i punk je bio stvar kontinuiteta, a ne nešto što je palo s neba, i danas to možeš učiniti. 1976. sam uzeo kameru, počeo snimati punk-bendove i evo me danas ovdje. Stvar funkcionira.