Malo čiju diskografsku karijeru izvođača iz postjugoslavenskih država pratim revno kao onu najpopularnijeg slovenskog kantautora Vlade Kreslina. Kako zbog toga što taj čovjek fakat zna napisati lijepu i jaku pjesmu, tako i zbog toga što je jedan od rijetkih čije cijepljenje rocka i u njegovu slučaju slovenskih, ali i balkanskih etnomotiva ne spada u uobičajeni kantu narodnjačkog dreka ili estradnjački kič.
I to je najprimjereniji diskurs za razumijevanje onoga što Kreslin čini s naglašenom emotivnošću pa i nostalgijom za boljim vremenima, ako su takva uopće postojala izvan naše imaginacije.
Zbog njegove žudnje za nekim jednostavnijim vremenima u kojima nije bilo sramotno izvoditi pjesme uz gitaru zamjetan je i “ključ” prvih “električara” iz 60-ih, no Vladi je jednako važan i pokušaj da svoju glazbenu estetiku “križa” s estetikom glazbenika iz bijeloga svijeta, poput Damira Imamovića, kubanskog jazz-pjevača Ariela Cubrije, talijanske kanconistice Antonelle Ruggiero, afričkih glazbenika poput senegalske braće Guisse ili Ferusa Mustafova i ansambla Barcelona Gypsy Klezmer Orchestra.
“Če bi se midva srečala” s prekrasnim skladbama poput “Reke” ima samo jednu manu. Suradnje poput navedenih Kreslin je možda trebao ostaviti za poseban album, kad ih skupi dovoljno, a sada objaviti “čisti” kantautorski album.