Umro je prerano s 36 godina, njegovu je smrt nemoguće prežaliti. Ostao je antologijski album

HRT je nedavno emitirao izvrstan dokumentarac "We Want The Funk!" ("Dajte nam funk!", 2025.) Stanleya Nelsona i Nicole London o genezi, povijesti i budućnosti funk glazbe, "ispripovijedan" kroz sjajne arhivske koncertne snimke Jamesa Browna, Sly & The Family Stonea, Parliament/Funkadelica, Fele Kutija i drugih te kroz razgovore s glazbenicima poput Questlovea, Georgea Clintona, Princea Paula, Davida Byrnea i drugih koji pružaju uvid u funk od korijena tog stila, poslijeratne politike, sociologije i znanosti do afrofuturizma i utjecaja na hip-hop. "We Want The Funk!" jedan je od boljih glazbenih dokumentaraca koje sam odgledao u posljednjih desetak godina jer onima koji malo znaju o funku nudi temeljno znanje o tom glazbenom žanru, a onima koji o funka znaju podosta povod za razmišljanje o tome zašto je funk prisutan ne samo u soulu iz kojeg je deriviran nego i u bluesu kao temelju afroameričke glazbe, afrobeatu, hip-hopu koji doslovce nije mogao nastati bez funk temelja, pop zvijezdama poput Princea i Davida Bowieja, ali i bjelačkim sastavima poput Talking Headsa i drugih.

Naravno, ni u jedan dokumentarac ne može stati sve ono što obilježava jedan glazbeni žanr pa ni u "We Want The Funk!" nisu uvršteni brojni važni funk glazbenici poput sastava War i The Meters ili kantautora poput Curtisa Mayfielda i Isaaca Hayesa, a naročito ne zaboravljeni junaci poput Baby Hueyja (1944.-1970.) čiji je diskografski opus zbog prerane smrti od heroina i debljine sveden na samo jedan, ali zaista antologijski afroamerički i za funk esencijalni album "The Baby Huey Story: The Living Legend" (1971.). Teško je i u bitno izdašnijim opusima velikana funka od Jamesa Browna do Princea naći impresivniji album od jedinog posthumnog izdanja Baby Hueyja, rođenog pod imenom James Thomas Ramsey u Richmondu, Indiana. S devetnaest godina odselio se u Chicago, gdje počinje pjevati u nekoliko manje zapaženih sastava da bi 1963. godine na poticaj orguljaša i trubača Melvyna Jonesa i gitarista Johnnyja Rossa postao frontmen sastava Baby Huey & The Babysitters. Kasnih šezdesetih taj sastav je uz Baby Hueyja tvorilo još deset glazbenika, čiji je instrumentarij uključivao klavijature, orgulje, dvije trube, saksofon, flautu, udaraljke, bongose, električnu gitaru i bas.

Poput testamenta

Evidentno je da su Baby Huey & The Babysitters bili inspirirani sastavom Sly & The Family Stone te uronili u psihodelični funk, blizak kasnijim radovima grupe Funkadelic, a koliko su bili kvalitetni potvrđuje da je Curtis Mayfield ne samo producirao nego i za svoju etiketu Curtom, osnovanu 1968. godine, objavio album "The Baby Huey Story: The Living Legend". Nota bene, prvo izdanje Curtoma bio je album "This Is My Country" (1968.) soul i gospel sastava The Impressions, a uzlet disca, smiraj funka kao najvažnije afroameričke glazbe od kasnih 60-ih do sredine 70-ih te odustajanje filmskih studija od Blaxploitation filmova - sjetimo se samo soundtracka Curtisa Mayfielda za "Superfly" i Isaaca Hayesa za "Shaft" - doveli su kasnih 70-ih do gašenja te etikete. Gledano unatrag, uz Curtisa Mayfielda i The Impressions činilo se da će Baby Huey & the Babysitters postati treće veliko ime te diskografske etikete, no smrt Hueyja u 26. godini od heroina i debljine dokinula je takav "scenarij".

I to je ogromna šteta jer Baby Huey, koji je scensko ime sebi nadjenuo po liku Patak Bubi kako su taj crtić zvali u nas, zaista je bio titan funka, ne samo zato što je težio 180 kilograma nego prvenstveno zbog glasa i pjevanja, a potom i zbog sastava koji ga je pratio te produkcije kakvu je na njegovu prvom i posljednjem albumu ustrojio Curtis Mayfield. Zamislite pjevača koji može ispuštati vriskove i urlike poput Jamesa Browna, ali i biti osjećajan poput Solomona Burkea, pjevati snagom Otisa Reddinga, ali i biti nježan poput Sama Cookea. Potom iza takvog pjevača zamislite sastav koji se zaista mogao mjeriti sa sastavima koji su pratili Jamesa Browna, Slya Stonea, Curtisa Mayfielda i Georgea Clintona. Zapravo, nemojte zamišljati, nego pođite na bilo koju streaming platformu i preslušajte prošireno izdanje albuma "The Baby Huey Story: The Living Legend" kao fantastičan testament Baby Hueyja i funka prožetog soulom i gospelom, afroritmovima, jazzom, psihodeličnim rockom.

Ne manje važno, teme kojima se Baby Huey u svojima i tuđim pjesmama bavio na jedinom albumu vjerno su odražavale sve ono što su Afroamerikanci proživljavali kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Rasna netrpeljivost, policijska represija, vijetnamski rat, okršaji sa sistemom poput onih u Detroitu, zazivanje promjena, vjera u bolje sutra... sve je to urezano u album "The Baby Huey Story: The Living Legend" kao vrhunski komad funka. Taj album nije samo glazbeno fascinantan i pjevački savršen, nego i politički nabijen poput najrevolucionarnijih djela Jamesa Browna, Sly & The Family Stonea, Curtisa Mayfielda, Funkadelica. Nažalost, takav sociopolitički kurs afroamerička glazba napušta s uzletom popularnosti disca kao eskapističkog žanra, a naročito nakon prvih godina hip-hopa kad je taj žanr djelovao poput "crnačkog CNN-a" i "crnačkog punka" da bi se, čast izuzecima, ranih 90-ih prometnuo u bling-bling stil s ostvarenjem brzog bogaćenja kao jedinog cilja ili razloga postojanja.

Baby Huey nudio je nešto posve drugačije pa su ga u hip-hopu semplirali politički osvješteniji izvođači poput Ice Cubea, Ghostface Killaha, A Tribe Called Questa. Nije čudo ni da su na albumu sociopolitički angažiranih obrada "The Wake Up!" (2010.) John Legend & The Roots, uz gostovanje Black Thoughta, obradili i "Hard Times", koju je za Baby Hueyja napisao i skladao Curtis Mayfield. No originalna verzija Baby Hueyja toliko je snažna, impresivna i nadahnuta kao krik ponižene afroameričke zajednice da je čak ni tako vješti izvođači poput Johna Legenda, The Rootsa i Black Thoughta nisu uspjeli dosegnuti, a kamoli nadmašiti. Baby Huey bio je div funka čiju je preranu smrt nemoguće prežaliti, ali iz tog razloga svaka njegova pjesma zvuči poput testamenta.