NINA ROMIĆ

Unatoč krasnim djelima nije dosegnula popularnost kakvu zaslužuje, ali meni ostaje najdražom domaćom kantautoricom

Nina Romić, 2018.

 Ranko Suvar/Cropix/Cropix
‘Jezero‘ je čas zlokobno crno, a čas smaragdno idilično, no najvažnije je da se Nina usudila uroniti u njega i preplivati ga

Prve snimke Nine Romić počele su kolati internetom 2005. godine. Tada je bila djevojka u ranim dvadesetim godinama života, a danas zrela žena u kasnim tridesetima. U međuvremenu "Daljine" (2010), najljepši debi album prve dekade 21. stoljeća, donio je poniranje u mladenačke ljubavne brodolome i drame srodno onom Marisse Nadler i Joanne Newsom te Laure Marling koja se na sceni pojavila kad i Nina Romić. U melankoličnim lo-fi pjesmama dominirali su Ninin kristalno čist glas i nježno prebiranje po akustičnoj gitari, a ubrzo nakon prvijenca pokrenula je i večer "Začarana Movčara" u kojima je predstavljala niz jednako mladih ili mlađih kantautorica i kantautora, uključivši Saru Renar i Ivanu Picek Pi s kojom je kraće vrijeme imala bend Pridjevi.

Drugim albumom "Ptice" (2012) Nina se ukazala kao samosvjesna mlada žena, sigurna u ono što želi od ljubavi, a otvorila se i prema drugim žanrovima i estetici koja je podsjećala i na estetiku Nicka Cavea i Marka Lanegana. Tada sam bio siguran da je Nina, potaknuta i nasljeđem Jadranke Stojaković, Dunje Knebl i Lidije Bajuk, naša najsjajnija kantautorica, još tamo od nastupnog albuma Drage Mlinarca. Trećim albumom "Stablo" (2014), ujedno prvim uz stalno prateći sastav i vjerojatno ne slučajno nazvanim po skladbi "Drevo" pokojnog slovenskog folk-rock kantautora Tomaža Pengova, svadila se s bivšima i žalila za propuštenim prilikama, a nasuprot grižnje savjesti stajala je priroda - stalni motiv Ninin pjesama - u kojoj je tražila utjehu. Melankolija je i dalje bilo njeno jako oružje da bi se na "Slobodi" (2018) - uz uranjanje u rock, blues i jazz - primakla i stilistici Joni Mitchell, Patti Smith i PJ Harvey.

Nažalost, Nina unatoč tako krasnim djelima nije dosegnula popularnost kakvu zaslužuje, ali meni ostaje najdražom domaćom kantautoricom čije me pjesme uvijek ganu. Korona koju nije lako preboljela, razilazak s dotadašnjim suradnicima, izuzev kontrabasistice Jelene Galić, te neki drugi osobni problemi koje ne želim javno iznositi, jer je previše poštujem kao kantautoricu i kao osobu, urodile su novim albumom "Jezero" kojim Nina uranja u nepoznato. "U nekom trenu se otvorio novi prostor razumijevanja sebe, kad sam shvatila odakle dolaze neke moje boli. Tu se otvorio i prostor za prihvaćanje i napredak. "Jezero" je pratilo moje sazrijevanje u ovoj dobi – ne znam kako bih to drukčije rekla – ali napravila sam korak od stanja težine prema većoj svjesnosti u svom životu. I shvatila sam što znači imati izbor u životu", pojasnila je u intervjuu portalu glazba.hr.

"Jezero" govori samo o Nini, često u formi glazbenog pisma koje piše samoj sebi čime. "Biti depresivan u današnjem društvu skoro postaje normalno. Jer sve ovo oko nas je neodrživo", rekla je u spomenutom intervjuu i potencijalna depresija donekle jest jedna od niti Nininog novog albuma. No rekao bih i da Nina sve što je muči pokušava nadići time što "jezero" od tamnih dubina kao okova duša pokušava i, nadam se, uspijeva pretvoriti u mogućnost slobode kojom će zaplivati oslobođena svih stega. Ako priznaje "bojim se, bojim se duboko" dok "ležim gola na brus papiru", shvaća i da je "srce jedini dom". Nije to lako spoznati, ali je jedino saznanje kojim se treba rukovoditi u životu; veliko pitanje je kako u ovim ili onim godinama steći hrabrost za promjenu.

Ninin glas je i dalje bogat emocijama i zvonak, a glazba u rasponu od mračnog i dramatičnog gothic do smirenog i pastoralnog indie-folka s natruhama jazza, popa, bluesa, balkanskih etno motiva i akustičnog rocka zvuči poput osvješćivanja vlastite moći uprkos svim nedaćama. Doprinos kontrabasistice Jelena Galić posebno je istaknut, ali i ostatak intrumenata i glazbenika fino uklopljen. Glazba je to koja ilustrira duboki nemir koji plaši Ninu, ali i ona u kojoj nalazi mir. "Jezero" je čas zlokobno crno, a čas smaragdno idilično, no najvažnije je da se Nina usudila uroniti u njega i preplivati ga kako bi s jedne obale na kojoj više ne želi biti stigla na drugu koja joj izgleda privlačnijom. Stihovi "postala sam jezero, duboko zaronila i našla svjetlo" sugerira poantu je da je to imaginarno jezero zapravo u nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. travanj 2024 08:49