Max Juričić jedna je od onih konstanti domaće i regionalne glazbene scene koje se na njoj nikada nisu nametale glasno, ali bez kojih bi njezina slika bila bitno siromašnija. Njegovo ime ne veže se uz jedan stil, jedan bend ili jednu epohu, nego uz trajno kretanje između bendova, ideja, ljudi i zvukova, između scene i pozadine. Od samih početaka novog vala, kada je bio dio nulte postave Azre i Filma, pa preko Le Cinema i Vještica, sve do kasnijih projekata poput Ljetnog kina i Plesača sporog stepa, Juričić je ostao figura koja ne pristaje na inerciju. Uvijek korak dalje, često i korak u stranu.
Povod razgovoru s njim je Rock&Off nagrada za životno djelo, koja će mu biti dodijeljena večeras u Tvornici kulture. Takve nagrade obično dolaze prekasno, no u Maxovu slučaju priznanje ne dolazi kao točka na kraj rečenice, nego kao zarez u jednoj i dalje otvorenoj, aktivnoj priči.
- To je nagrada i svim bendovima i ljudima s kojima sam imao sreće svirati. U njezinu nazivu posebno mi se sviđa riječ ‘off‘. Što se tiče dijela o životnom djelu, mislim da je nagrada ipak stigla prerano. Plesač sporog stepa tek se zagrijava – kaže nam Juričić.
Malo je glazbenika poput Juričića, koji su istodobno sudjelovali u formativnim trenucima novog vala, a kasnije svjesno birali manje, rubne scene, od otočkih dijalekata do projekata koji su publiku tražili tamo gdje je gotovo nije bilo. Upravo ta sklonost promjeni, učenju i preslagivanju vlastite uloge čini njegov put neobično koherentnim, iako razvedenim. Ako sve te faze promatramo kao jednu dugu školu: kako ih danas vidi on sam i kojem bi ih „razredu“ dodijelio?
- Azra, Film i Le Cinema, tri benda iz osamdesetih, bili bi osnovna škola i slobodne aktivnosti. Vještice su čarale devedesetih i bile su gimnazija, i to ona najteža – matematička. Moglo bi se reći da sam na faks krenuo s otočkim valom, bendovima Šo!Mazgoon i, kasnije, Gego&Picigin bendom, koji su pjevali na otočkim dijalektima, a ciljana publika nalazila se na otocima na kojima je broj stanovnika manji nego u gradskom kvartu. Vjerovao sam u autore koje sam pratio, a otoke pak sam smatrao najljepšim mjestima na svijetu – govori nam Juričić.
Tihi rezovi i novi početci
Ali za diplomu se, veli, trebalo domisliti kako da svi (poslovni) pothvati ne propadnu odmah u začetku.
- Naslov "doktor opće muzičke prakse" sam sebi bih dodijelio 2015. nakon koncerta Ljetnog kina i gostiju u Tvornici, na godišnjicu preranog odlaska Vlade Divljana. Tada sam na sebe preuzeo sve segmente glazbenog posla, od okupljanja velike postave benda i gostiju, pisanja promo tekstova, brige je li u klubu predviđeno mjesto za osobe s invaliditetom pa do trenutka kad se podvukla crta i od prodanih ulaznica trebalo platiti sve namete – priča nam.
Jedan od ključnih trenutaka Juričićeva formiranja dogodio se upravo u Vješticama, bendu koji je od početka bio zamišljen kao autorski i estetski odmak. Rad s Nenadom Sacherom – autorom snažnog, prepoznatljivog rukopisa koji je još od Haustora inzistirao na drukčijem, misaonom popu – bio je sudar ideje i discipline, koncepta i izvedbe.
- Svaki bend obilježi glazbenika i obrnuto. U Vješticama me je Sacher zarazio konceptom da bend, bez obzira na to što svira, mora barem pokušati zvučati totalno drukčije od drugih – kaže Juričić.
Za razliku od brojnih bendovskih mitologija koje se hrane dramama i lomovima, Juričićev put obilježen je tihim, ali odlučnim rezovima.
- Bendovi u kojima sam bio nisu se raspadali u afektu zbog svađe članova. Osjećaj da je kolektivna energija ispuhala dolazio bi malo-pomalo. To je za mene bilo vrlo tužno i znak da treba pronaći novi razlog za sreću, okupiti novi bend – govori.
U bendovima je Juričić imao imidž koji je išao između pjesnika i menadžera, osobenjaka i praktičara. Kako je u sebi pomirio ta dva svijeta – kreativni kaos i organizacijsku hladnokrvnost?
- Zapravo se radi o kreativnom miru i organizacijskom kaosu. U bendovima sam redovito na sebe preuzimao organizacijski kaos. Kao u nogometu, netko mora biti golman – kaže.
Najveći pothvat u karijeri
Imati više bendova u biografiji znači više puta biti spreman na novi početak. Juričić je početke prihvatio kao konstantu, pa svoj autorski projekt Plesač sporog stepa počinja na pragu šestog desetljeća.
- Očito nikad nije kasno za krenuti od početka. Pogon koji me tu gura i dalje je dječačka želja da budem dio benda – govori.
Iako je svirao na velikim pozornicama i sudjelovao u povijesnim trenucima domaće rock-scene, jedan od najvažnijih koncerata u Juričićevoj karijeri nije imao pozornicu, produkciju ni najavu. S vremenom je postalo jasno da mu mjesta svirke nikada nisu bila samo logističko pitanje, nego i pitanje smisla – kome se svira i zašto. U njegovoj biografiji zato posebno mjesto zauzimaju situacije u kojima je glazba nastajala iz čiste potrebe da se dogodi, bez sigurnosne mreže i bez honorara kao cilja. Jedna takva epizoda pretvorila se u svojevrsni osobni mit.
- Svirku na Palagruži smatram najvećim podvigom u karijeri. Na Rotu Palagruzonu, regatu tradicijskih brodova koja kreće iz Komiže, Ljetno kino stigli smo kao slijepi putnici. Naime, nitko nas nije pozvao da napravimo koncert, ponijeli smo instrumente bez konkretnog plana i na koncu svirali na žalu, a nakon svirke na istom žalu spavali. Osjećaj zadovoljstva da nam je nemoguća misija uspjela i da smo razveselili ljude s kojima smo se zatekli usred Jadrana ne može platiti ni najveći honorar – priča Juričić.
S njime razgovaramo i o tome je li umjetnički uspjeh prvenstveno rezultat talenta ili rada.
- Postoji mišljenje da je, uz nužnu dozu talenta, uspjeh prvenstveno rezultat rada. Iz svojih opažanja zaključio sam da je za medijski uspjeh od svega najvažnija upornost i želja. Dokaz tome masa je loših pjevača i pjevačica s glupastim pjesmama koji ipak postignu uspjeh – govori.
Kad ga pitate što bi u našem društvu mijenjao, Max ne odgovara s optimističkim frazama, nego ide odmah na izvor problema: tko nas vodi i s kojim motivima. Njegov odgovor nije ideja za bolji svijet, nego zahtjev za osnovnom odgovornošću.
- Uveo bih rigorozan psihijatrijski test za političare, da se na vrijeme utvrdi pate li od narcisoidnog poremećaja, imaju li kleptomanske sklonosti i pretjerani poriv da se udružuju u suprotstavljene čopore. I svima bi nam bilo lakše i ljepše živjeti – kaže Juričić, koji 11. travnja u Tvornici kulture ima promociju dvostrukog LP albuma "Sunčana strana Mjeseca".
- Za tu prigodu spremam se – biti spreman – zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....