Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u naoko kompaktnoj rokerskoj sceni došlo je do velike i važne podjele: iste godine (1975.) s jedne se strane pojavljuje sarajevski bend Bijelo dugme koji amalgamizira rock and roll i narodnjake, a s druge slovenska grupa Budožer (sljedbenici takozvanog progresivnog rocka i Franka Zappe). Ti bendovi su artikulirali tenzije u Jugoslaviji pa se oko njih i zbog njih publika podijelila na "mi" i "oni", na ruralno-provincijalnu (i relativno blisku režimu) te na urbanu i prkosnu, sklonu karikiranju vlasti i općeg mentaliteta.
Taj raskol sverokerske i građanske idile zbio se munjevito i prilično neočekivano, a pokazao je izrazitu obostranu netrpeljivost: sukob različitih svjetonazora, a time i ukusa i političkih...