Svaka čast organizatorima koji su gostovanjem "najboljeg svjetskog orkestra" 19. veljače uspjeli gotovo rasprodati Dvoranu Lisinski unatoč cijeni ulaznica od 600 do 1200 kuna! Kupovna moć, magnet gala izlaska ili žudnja za vrhunskom izvedbom? Zagrepčani su doslovce nahrupili kako bi čuli Berlinsku filharmoniju. U svakom slučaju, bio je to umjetnički koliko i društveni događaj, koji večer prije, kažu mi, ipak nije u tolikoj mjeri napunio Cankarjev dom susjeda Slovenaca.
Valja odmah reći bez zazora, Berlinčani su svirali, sukladno slavi i tradiciji, prvorazredno, iako dvojim da će veći dio posjetitelja nakon njihova nastupa odjednom postati stalna koncertna publika. Nje ima koliko je ima, a samo svjetske atrakcije zvučnih imena koja se gotovo u pravilu pojavljuju na priredbama ciklusa Lisinski subotom (izvan estrade) privlače brojnošću znatiželjnika. Treba li tome prigovarati? Vjerojatno ne, tek konstatirati našu "tradiciju" koja se očituje i na raznoraznim kazališnim premijerama na kojima se viđaju uglavnom oni kojih na redovitim repertoarnim izvedbama nema ni u tragovima. Kad je glazba u pitanju, sa samo jednim nastupom to je još donekle i razumljivo, iako je i ove večeri u Lisinskom bilo onih koji su brundali jer se u Hrvatskom narodnom kazalištu istodobno odvijala dugoočekivana premijera baleta "Giselle". Ne možeš u isto vrijeme biti na dva događaja kojih paralelizam nije rijetkost u svjetskim metropolama, pa ako po tome počinjemo nalikovati bijelom svijetu u kojem svaki izvedbeni žanr ima svoju publiku, utoliko bolje. No, čisto sumnjam da smo po tome kulturna metropola!
Glazba kao alkemija
Dakle, Berliner Philharmoniker, s tradicijom od 140 godina i reputacijom jednog od najboljih svjetskih orkestara. Ponovno listam nedavni prijevod knjige "Glazba kao alkemija", u kojoj kritičar i muzikolog Tom Service opisuje svoje susrete sa šest odabranih svjetskih orkestara i njihovim dirigentima. Među njima su, dakako, i Berlinski filharmoničari, u knjizi povezani sa Sir Simonom Rattleom kojega je 2019. na poziciji šefa dirigenta naslijedio Kirill Petrenko, ravnatelj zagrebačkog koncerta. A prije njih Furtwängler, Celibidache i Abbado na čelu s von Karajanom po kojem je i nazvana 35-godišnja era ovog orkestra. Razglabati po čemu je baš ovaj orkestar tako dugo u obitelji najboljih, bilo bi besmisleno kao i tako raspravljati o engleskom travnjaku! Čini se da bi orkestri tradicije i ugleda poput Berlinčana danas mogli svirati i sami, bez dirigenta, s obzirom na duboko uraslo korijenje iz kojeg trajno rastu nove generacijske mladice. Pa ipak nije tako, jer se na njegovani specifičan zvon orkestra uvijek nadovezuje i osobnost onoga koji njime upravlja, birajući pritom i okružje repertoara u skladu s osobnim afinitetima.
Brahmsova romantika
Sudeći po odabiru, barem za ovo gostovanje, rusko-austrijskog dirigenta Petrenka, njegovo se predanje našlo između glazbe 20. stoljeća i Brahmsove romantike, što samo po sebi ne bi bilo nezanimljivo da je izbor naših suvremenika bio značajniji. Prema mojem mišljenju, glazba prošloga stoljeća u cjelini upravo vrvi autorima i djelima i boljim i važnijim od preludija za veliki orkestar "Photoptosis" Bernda Aloisa Zimmermanna (1968.) i Prve simfonije Witolda Lutoslawskog (1947.). Svojedobno možda važna u razvoju novoga zvuka, danas ta glazba zvuči anakrono uzmu li se u obzir, primjerice, Bartok, Šostakovič, pa i Stravinski s njihovim kasnim opusima, koji su ostavili čvrst glazbeni otisak 20. stoljeću. Strukturom, žanrom, autorskim izvanglazbenim poticajima Zimmermannova skladba i ona Lutoslawskog nisu nalik, pa ipak jesu i po tome se uklapaju u dobru konfekciju svojeg vremena. I to onu koja će se rado prikloniti citatima ili asocijacijama od Beethovena i Bacha kod Zimmermanna do Prokofjeva i Bartoka u Lutoslawskog. Radije slušam originale!
Berlinčani i Petrenko pomazili su nas na kraju sjajem zvuka Druge Brahmsove simfonije u D-duru op. 73., bez pretjerane patetike sklone romantici. Mislim da je određena distanca od petrificirane tradicije jedna od Petrenkovih znakovitih odlika.