Nedavni Porin potvrdio je da je prošlogodišnja hrvatska glazbena produkcija bila više nego solidna, unatoč padu prodaje CD albuma koje, barem donekle, nadoknađuju airplay i streaming. Posljednjih sezona dobili smo i nisku zanimljivih mladih kantautorica, a tko se želi potruditi naći će i prostor za svirke uživo; od barova, preko klubova, do učešća na ljetnim open-air festivalima. Dakle, nije baš sve tako sivo u zemlji u kojoj i dalje prevladava socijalno, ideološko i ekonomsko crnilo.
No i danas kuburimo s jačim priljevom novih bendova koji bi se u kraćem roku uspjeli nametnuti publici pa je i to bio jedan od razloga zašto me “zapalila” koprivnička grupa Ogenj kad sam je prvi put čuo i vidio uživo na koncertu Zadruge u klubu Boogaloo; ponajprije radi zarazne energije, sviračke vrućice i pamtljivih pjesama. Frontmen Tomek je povremeno znao ispasti iz tonaliteta, no to se događa i Rundeku i Kekinu i Ivanišu, a i tu je “manu” nadoknađivao fascinantnim scenskim nastupom. Ipak, trebalo bi pričekati da se čuje može li Ogenj svoje vrline pretočiti u debi album za pamćenje i to usprkos jakom podravsko-međimurskom dijalektu zbog kojeg bi publika južnije i istočnije od Zagreba mogla imati problem (ne)razumijevanja.
Kako taj problem kao kajkavac nemam, mogu s radošću konstatirati da je debi Ognja, ako i nije idealan u produkcijskom smislu jer mu nedostaje malo više širine kakvu je mogao pridonijeti iskusni Edi Cukerić, ipak jedan od najzanimljivijih u ovoj dekadi kad su posrijedi novi hrvatski bendovi. Scensku folk-punk energiju, koja isijava iz frontmena Tomeka koji se s basistom Nikolom kalio u hardcore punk bendovima Angry Cows i Božje ovčice, producent Surka je uspio zadržati na snimci; kao i pravi tretman ritam-sekcije, Tomekove bisernice i akustične gitare, violine tek sedamnaestogodišnje Tare i električne gitare mlađahnog “revolveraša” Filipa. U konačnici Ogenj se doima poput autohtonog folk-rock i country-punk hibrida onoga što su na svoj način činili Flogging Molly i The Pogues, Mumford & Sons i The Waterboys, ali bez kopiranja, a u Tomeku kao da ima i nešto od duha Joea Strummera i Bona Voxa.
Naravno, jasne su i sveze s Cinkušima i Miroslavom Evačićem, Hladnim pivom i Zadrugom. Uz to, Tomek je pjesnik sa srcem na reveru koji živopisno slavi plamen ljubavi, male životne radosti i velika božja djela, a podjednako je uvjerljiv i u sjetnijim i melankoličnijim temama i melodijama. I na koncu, debi Ognja sadrži pregršt potencijalnih, ako ne radijskih hitova zbog kajkavštine, a onda barem koncertnih favorita koji lako ulaze i dugo ostaju u uhu poput napitnice “Hote, hote” i vrckaste “Lepe Mare”, efektne “Te tvoje joči” i nabrijane “Fakinske” ili ukusnih balada “Srce išče” i “Tebi”. Na prvijencu “Domaj” nisu se našle tužna “Vojna” i gorko-slatka “Zela si me”, ali nešto valja ostaviti i za drugi album te potencijalne duete s Dragom Mlinarcem ili Vladom Kreslinom ili Darkom Rundekom jer Tomek je u neku ruku i njihov “sin”.