Ne znam kakvi će biti vaši dojmovi kad preslušte “The Next Day”, ali moguće je da ćete si postaviti isto pitanje koje sam sebi postavio. Kad je Bowie posljednji put snimio ovako dobar album? Prije točno pola života. Njegova. Kad je objavio “Scary Monsters”, 1980. godine. Kad su mu bile trideset tri. Sada mu je šezdeset šest.
Pa, što se dovraga događalo u tih pola života čovjeka kojemu se tepalo da je najveći rock kameleon, jedan od najznačajnijih umjetnika, ikona pop-kulture, čovjek koji je u 70-ima odlazio u budućnost da bi u sadašnjosti setirao nadolazeće trendove? Svašta, ali malo toga značajnog, barem kad su albumi posrijedi. Osamdesete je Bowie bio stadionska pop-zvijezda, no “Let’s Dance” ćemo prije pamtiti po vrtoglavoj nakladi i gitarskim lickovima Stevea Raya Vaughana, nego po umjetničkom dosegu Bowieja.
Povlačenje sa scene
Kasnije albume iz te dekade malo tko pamti po dobromu. U 90-ima Bowie je ponovo odlučio postati avangardist, ali nije mu išlo od ruke. Nizao je hermetične, smušene i besciljne albume, a jalova je i bila rock-avanutra sastava Tin Machine. A onda je 20. stoljeće prešlo u novi milenij i Bowie je pametno odlučio vratiti se klasici, odnosno stilistici albuma iz 70-ih s kojima je i postao velik i značajan. “Heathen” i “Reality” su bili okej albumi, ali kao da im je nedostajalo dramatike i poetike kakva je krasila Bowiejeve ključne albume iz 70-ih. A onda se upleo život, Bowieja je strefio srčani udar, povukao se sa scene, uslijedilo je mukotrpno iščekivanje, napokon prekinuto na njegov 66. rođendan kada se nitokud, bez ikakvih najava, pojavila prekrasna, berlinskim razdobljem njegova života inspirirana balada “Where Are We Now? ” I mnogi su se rastopili od nježnosti i sreće, uključujući i čovjeka koji potpisuje ove retke, a koji nije zakleti Bowiejev fan i kojem su do te mjere išle na živce njegove besplodne mijene u 80-ima i 90-ima da iz principa nije otišao na maksimirski koncert, pa ni na onaj u Domu sportova.
Povratak samome sebi
Možda bismo, jer očito nije samo moj dojam takav nego i drugih kolega kritičara, manje oduševljeno reagirali na “The Next Day” da nije došlo do te životne drame i duge pauze u Bowiejevu radu? Možda nas se “The Next Day” ne bi toliko dojmio da je objavljen odmah poslije “Heathen” i “Reality”? Sumnjam. “The Next Day” je nešto posebno čak i u opusu kakav posjeduje Thin White Duke. Premda ovitak s fotografijom s albuma “Heroes”, prelijepljenom bijelim kvadratom na kojem piše “The Next Day”, sugerira da je novi Bowiejev album podsjećanje na “berlinsku fazu”, struktura pjesama, a time i albuma složenija je i šira. Bowie kao da je komprimirao neke od najboljih i najupečatljivijih dionica svog stvaralaštva iz 70-ih. Ovisno o pjesmi, čut ćete, naravno, i odjeke “berlinske trilogije”, ali i one s albuma “Hunky Dory”, “Pin-Ups”, “Alladin Sane” i “Ziggy Stardust”, pa i vješto ucijepljenje motive s “Let’s Dance”, posebice u ritam-sekciji, teške gitare iz Tin Machine perioda i još koješta. No, sada i one spornije dionice Bowiejeve karijere zvuče povezanije, smislenije, nadahnutije.
Vremena su drukčija, nismo više mladi, barem mi koji smo odrasli uz ključne Bowiejeve albume. Prošli smo punk i novi val. Nikada više nas neće tresti ona groznica koja nas je tresla kad smo s četrnaest-petnaest godina prvi put preslušavali “Scary Monsters”, pa otkrivali i divili se “berlinskoj trilogiji”, ali “The Next Day” vrlo malo zaostaje za njegovim najboljim i najvažnijim djelima. Ako i jest posrijedi Bowiejev povratak u prošlost i njegovu klasicizmu, onda valja priznati kako je posrijedi itekako smisleno vraćanje samome sebi. Primjerice, naslovna pjesma zvuči kao da se Bowie igra Iggyja u Berlinu, “Dirty Boys” je spora funk-rokačina s genijalno impostiranim saksofonom koja baca i na Doorse, a recentni singl “The Stars Are Out Tonight” mogao je sići i sa Ziggyja da nije violinskih štrajhova koji je odvode u nekom drugom smjeru. “Love Is Lost” gotovo pa blues-rock koji bi mogao podsjetiti na “Let’s Dance” da nije tako opasno mračan, “Valentine’s Day” perfektan pop nalik “Absolute Beginnersima” kad bi ga izvodili Arcade Fire, a “I’d Rather Be High” ukusan komad psihodeličnog popa kojim Bowie daje do znanja da je stasao u 60-ima.
Od povijesti do ljubavi
I tako redom do zaključne, mučne, donekle autobiografske “Heat”. S izuzetkom “If You Can See Me”, posrijedi je zapanjujuće jak i koherentan, autorski i svirački kompleksan, zadivljujuće strukturiran i ujednačen album s vokalnim dosezima koji se mogu mjeriti s njegovim najcjenjenijim, pa i najemotivnijim radovima, pri čemu je moguće zaključiti da Bowie nije kopirao samoga sebe nego donekle iščašio ono što je činio od konca 60-ih do početka 80-ih. A nismo ni došli do analize tekstova pjesama čija se tematika prelijeva od povijesnih konotacija, pop-kulture i autobiografskih crtica do ljubavi, gubitka, sjećanja i smrti.
Bowie se, dakle, vratio. Početkom siječnja s prekrasnom baladom “Where are We Now?”, a sada i s izvrsnim, glasnim, čistokrvnim, ali i melankoličnim, čak pomalo i nostalgičnim rock-albumom. Zna čovjek što je u njegovu, a i našim životima bilo i ostalo najbolje. I znate što? Iako nije težio avangardi, nego prigrlio rock kojem se vratio na veličanstven način u vremenu u kojem su ga mnogi odbacili u staro željezo, već otpisani Bowie opet je ispao drugačiji i intrigantniji od drugih.