Još od 90-ih godina Joey Burns i John Convertino poznata su imena glazbene scene Tucsona - nekoć kao članovi Giant Sanda, a potom kao osnivači Calexica, benda koji već 15 godina svijetom pronosi zvuk američkog jugozapada.
Popularnost benda iz kojeg su potekli u međuvremenu su prerasli, a nakon šest godina, ponovno dolaze u Hrvatsku, gdje će u dvorani Pauk predstaviti novi album “Algiers”. Svoj sedmi studijski album snimali su u New Orleansu, od čijeg je glazbenog naslijeđa na njih mnogo više utjecala melankolija uništenog grada koji se još uvijek oporavlja od posljedica uragana Katrina, a svoje dojmove s nama je podijelio bubnjar John Convertino.
Često vas se naziva “ambasadorima desert (pustinjskog) rocka”. Nije li to malo ograničavajuć termin?
- Mnogi bendovi ne vole kada ih se etiketira, no to nam pomaže da se identificiramo. Moj profesor umjetnosti u srednjoj školi uvijek bi mi govorio da slikam ono što poznajem. Mislim da je ista stvar i s Calexicom - radimo glazbu iz mjesta koje poznajemo, a pustinju poznajemo prilično dobro.
Zvuk Calexica nije baš povezan s glazbenim žanrom koji je proslavio New Orleans. Zašto ste odlučili snimiti album baš tamo i u kojoj mjeri je New Orleans utjecao na njega?
- Mnogo je razloga - htjeli smo se maknuti iz rutine Tucsona kako bismo sagledali naš rodni grad iz jedne druge perspektive. Povijest i atmosfera New Orleansa, njegove ravnice, močvare i rijeka Mississippi velika su inspiracija za stvaranje glazbe. To je najosjećajniji, najmuzikalniji i najviše američki grad. I Joey i ja volimo jazz, kao i ostatak benda. Veliki sam fan jazz bubnjara Arta Blakeya, Elvina Jonesa, Maxa Roacha…
Album ste nazvali “Algiers”, po četvrti u kojoj ste snimali. Kakav je Algiers?
- To je opuštena i mirna četvrt, nalazi se s druge strane rijeke, arhitektonski je vrlo slična Francuskoj četvrti, ali bez turista. Snimali smo u studiju koji je 30-ih godina bio baptistička crkva.
Kao i New Orleans, i Tucson je liberalan grad u vrlo konzervativnom okružju. Geografski položaj i blizina meksičke granice oduvijek su jako utjecali na vaš rad; od pjesama na španjolskom, do tekstova o imigrantima. I na ovom albumu kritizirate društvo, konkretno pjesmom “The Vanishing Mind”.
- Drago mi je da si tako interpretirala pjesmu. Napisao sam tekst o zatvorenicima osuđenim na smrtnu kaznu koji tijekom boravka u zatvoru obole od demencije. Postoji program koji uči druge zatvorenike da brinu o njima, a radeći to, nalaze smisao u životu koji prije nisu imali.
Posljednjih nekoliko godina imate prilično ustaljenu postavu, a jedna od zadnjih suradnji bila vam je ona sa španjolskom pjevačicom Amparo Sánchez?
- S nama je Sergio Mendoza na klavijaturama i Jairo Zavala koji mijenja Paula Niehausa na gitari i lap steelu. Imamo novog basista Ryana Alfreda, koji se pjevački vrlo dobro uklopio s Joeyem. S Amparo smo snimili album na Kubi, a boravak u Havani odigrao je veliku ulogu u nastajanju “Algiersa”; veze između New Orleansa i Havane vrlo su jake, i ocrtavaju se u mnogim pjesama na albumu, kao što je “Sinner in the Sea”.
U svibnju ste svirali u Tucsonu na prijemu za Michelle Obamu, koja je boravila u Arizoni u sklopu predsjedničke kampanje Baracka Obame. Jeste li osvojili prvu damu SAD-a svojom glazbom?
- Bila je velika čast biti dijelom te kampanje. Mislim da je Michelle uživala, siguran sam da nas je inspirirala sve u Tucsonu taj dan. Jako mi je laknulo nakon što je Obama pobijedio, no sjeme koje je posijao dat će svoje plodove tek u nadolazećim generacijama.
Ovo je vaš treći nastup u Hrvatskoj gdje imate vrlo vjernu publiku, pa će tako i sutrašnji koncert biti rasprodan. Što pamtite iz naše zemlje?
- Svidjelo mi se kada sam saznao da je izumitelj kemijske olovke iz Zagreba. Također, naišao sam u gradu na prekrasan dućan sa starim šeširima i jedva čekam da ponovo dođem tamo i kupim jedan. Pula me, pak, neodoljivo podsjećala na Italiju, za mene najljepše mjesto na svijetu, i bio sam sretan da sam mogao osjetiti mediteransku atmosferu i dobru hranu.
Calexico - Algiers
Dva mjeseca uoči trećeg dolaska u Hrvatsku, Calexico je objavio sedmi album “Algiers” čiji naziv nema veze s Alžirom nego s kvartom New Orleansa u kojem je snimljen. Joey Burns i John Convertino, bivši učenici gurua americane Howeja Gelba, nisu izgubili vještinu pretapanja zvuka s granice Meksika i jugozapadnih država SAD-a sa spaghetti-western temama, noir-jazzom, glazbenim stilovima iz Anda i Kariba koji se možda i snažnije nego prije osjećaju u novim pjesmama. Eklektični modernitet također ponovo ide ruku pod ruku s ukorijenjenošću u folk, country, tex-mex, jazz i roots-rock glazbi pa Calexico možemo percipirati i poput Los Lobosa za 21. stoljeće. “Algiers” je tečan i mek album kojemu možda nedostaje crta sviračke pustolovnosti kakva je krasila “The Black Light”, “Hot Rail” i remek-djelo “Feast Of Wire”. Zauzvrat, posrijedi je fino izbalansirano djelo s razdjelnice “western” i “latino” svijeta s kojega junaci pjesama pjevaju kako unatoč svemu moraju nastaviti putovanje i borbu. (Aleksandar Dragaš)