Nije hrvatska, ali jest zagrebačka koncertna premijera Arctic Monkeysa koji će, četiri godine nakon koncerta na splitskim Prokurativama, osvanuti na “zagrebačkom moru”. Hoće li do izlaska Arctic Monkeysa na pozornicu INmusic festivala izaći i novi album šefildske četvorke? Vjerojatno ne, ali baš će ljetni nastupi Arctic Monkeysa biti poligon za premijeru novih pjesama, prije solo turneje koja bi trebala uslijediti najesen.
Uspjeh na MySpaceu
Podsjetimo, iskričavim post-punk debijem “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” (2006) s hitovima “I Bet You Look Good On The Dancefloor” i “When The Sun Goes Down” tada još prištićavi tinejdžeri postali su vlasnicima najbrže prodavanog debi albuma u povijesti britanske diskografije. Uspjeh Arctic Monkeysa uvelike je počivao na spretno iskorištenim “alatima” interneta poput MySpacea.
Bila je to prava internetska revolcija jednog vrlo mladog benda iz nekoć industrijskoga grada u kojem su ponikli pioniri britanske electro-pop glazbe Cabaret Voltaire, Human League i Heaven 17. Na prvom albumu šefildski klinci podsjetili su na The Jam i The Clash jer su sličnu energičnost i smisao za socio-političko komentatorstvo ujedinili s himničnošću Oasisa i post-punk neurozama Gang of Foura.
Naravno, sličnost s Franz Ferdinandom s kojom dijele istog diskografa (Domino) u to je doba bila neizbježna, baš kao is Libertinesima.
Drugi album “Favourite Worst Nightmare” nije donio većih stilskih promjena, ali zato je “Humbug” (2009) u produkciji Josha Hommea podigao mnoge obrve.
Čuđenje je izazvala selidba Alexa Turnera iz Sheffielda u Brooklyn, a potom i “odlazak” Arctic Monkeysa u desert-rock i psihodeliju nalik Doorsima te surf-rock s kojim su odjednom postali i srodnicima The Bambi Molestersa.
Zapravo, Arctic Monkeys su samo “otkrili” Ameriku i podlegli njezinim glazbenim utjecajima i vožnji kroz njezina prostranstva. No, ako “Humbug” nije bio pun pogodak jer je možda zaokret od sljedbenika The Clasha i The Jama ka štovateljima Creama i Led Zeppelina bio preoštar, onda “Suck It And See” (2011) jest jer je bio prohodniji i melodiozniji iako je nešto psihodeličnih tonova zadržano, a na temu seksa i ljubavnih jada Alex Turner ispao je duhovit i ironičan, ali i senzibilan i uvjerljiv poput Morrisseya.
Zapravo, Arctic Monkeys postali su poput The Smithsa kad bi u njima umjesto Morrisseya za mikrofonom stajao Richard Hawley ili Jarvis Coker ili Pixiesa kad bi izvodili Byrdse ili Kinkse.
Gušt ih je gledati
Peti album vjerojatno će potvrditi kako nekadašnje šefildsko tinejdžersko čudo već nekoliko godina imamo razloga smatrati suverenim, inteligentnim i stilski bogatim rock bendom. Vjerojatno će biti pravi biti pravi gušt vidjeti Arctic Monkeys na pozornici INmusica.