NOVI ALBUM

VIDEO: GREEN DAY IZNOVA BRILJIRA PERFEKTNIM MELODIJAMA Nažalost, ni ovaj ih put nećemo dočekati u Zagrebu, a karte za Firencu, Milano... su rasprodane

 Reuters

 

Komentirajući nakladu albuma “Smash” kalifornijske pop-punk grupe The Offspring, prodanog u više od 11 milijuna primjeraka, Brett Gurewitz, gitarist veteranskog punk benda Bad Religion i osnivač diskografske kuće Epitaph koja ga je objavila, rekao je kako ne može vjerovati da se prodao više od “Never Mind The Bollocks” jer ne zna nikoga tko nema barem jedan primjerak prvijenca Sex Pistolsa, inače prodan u circa dva milijuna primjeraka.

Još je poraznije ako nakladu Sex Pistolsa, a pride i svih albuma The Clasha i Ramonesa usporedite sa 75 milijuna prodanih albuma kalifornijske pop-punk grupe Green Day; samo je “Dookie” (1994) premašio 20 milijuna primjeraka pa kaže li vam netko da punk ne može biti i tržišno isplativ, pokažite mu srednji prst i viknite “fuck off”.

Žica za pop melodije

Naime, Sex Pistols su također imali pop crtu, čak i kad su iz najtežeg oružja i uz najveću buku napadali kraljicu i domovinu, a i punk je u svojoj srži bio, kako tvrdi i Springsteen, povratak iskonskoj energiji i jednostavnosti rock & rolla 50-ih i 60-ih. K vragu, zar Ramones i Buzzcocks, raspucavajući “u petoj brzini” harme i melodije kakvih se ne bi posramili ni Beatlesi ni Beach Boys, a i The Clash, prebacujući uličnu rebeliju Rolling Stonesa na globalnu političku ljevicu, nisu bili genijalni punk, ali i i pop i rock bendovi?

Rečeno vrijedi i za Green Day, ma što o njima mislio Johnny Rotten, svojedobno ih nazvavši “malim drkaždijama” koji su punk “iskoristili kao (modni) stil”. Lydon je često u pravu, no s Green Day je promašio tek nešto manje nego kad je na moje uši početkom milenija Strummera, iznerviran pitanjem jednog talijanskog kolege na pressici u Londonu, nazvao salonskim ljevičarem. Prvo, Billie Joe Armstrong ima nevjerojatnu žicu za pop melodije, uokvirene žestokim prangijanjem po “telcu” kakvog je prašio i Strummer, a njegovih harmi ne bi se posramili ni Lennon i McCartney, ni braća Wilson. Drugo, Armstrong je bio i ostao politička životinja, posljednjih petnaestak godina prilično nalik Lennonu i Strummeru. Za argumentaciju ove teze dovoljno je poslušati inteligentno osmišljenu i sjajno izvedenu punk-rock operu “American Idiot” (2004) ili narednu, apokaliptičnu fresku Amerike “21st Century Breakdown” (2009). Malo je tko u punku osmislio takvu galeriju likova kao što je to učinio Armstrong, možda bi neku sličnu danas potpisao i Boss. Treće, Green Day su ne samo najtiražniji punk bend svih vremena nego i jedan od njegovih u kontinuitetu najdugovječnijih aktera. Trajati duže od 20 godina nije uspjelo ni Ramonesima, a Green Day su i nakon tri desetljeća postojanja ostali jednako svježi na dvanaestom albumu kao i na epohalnom, trećem po redu “Dookieju” ili petom, zapostavljenom “Nimrodu” s kojim je novi, “Revolution Radio” najusporediviji.

 

Ozbiljne teme

Ako je na “Nimrodu” Armstrong prvi put izašao iz uloge pop-punk spadala i počeo se baviti temama poput sazrijevanja, supružništva, očinstva te straha od gubljenja ideala i motiva za borbu u sigurnosti bračne luke, sada se događa nešto slično. Nakon optimističnih, simultano objavljenih albuma “¡Uno!”, “¡Dos!” i “¡Tré!” (2012) koji su se mogli doimati i poput njihove, samo razlomljene “Sandiniste” (s drugačijom tematikom jer je u fokusu bio Obamin “yes, we can” optimizam zbog kojeg su SAD ponovo nalikovali normalnoj državi), “Revolution Radio” je povratak jednostavnosti (s ponovo težim temama uoči teških američkih predsjedničkih izbora). Armstrong je prije četiri godine izašao iz rehabilitacijske klinike, rakovi su počeli napadati i njihove obitelji, a Amerika je ponovo počela odlaziti k vragu. Globalni terorizam i lokalni rasizam, sve veće razvaline među društvenim slojevima i klasama, predsjednički kandidati koji izgledaju, kako nam reče hrvatski državljanin Gari Kasparov, mnogo gore od našeg, nedavno prilično dobrog izbora između Plenkija i Zokija, divljanje policajaca i do zuba legalno naoružanih građana, instant popularnost bizarnih likova za koje prije 30 godina bez društvenih mreža ne bismo ni znali da postoje i sve veća opskurnost artističkih vrijednosti... sve se to poput vrele magme kotrlja u novim pjesmama Green Daya.

Rasap društva

Sve je, kao i prije četrdesetak godina kad je eksplodirao punk, spremno za neku novu glazbenu revoluciju, a možda i za neko novo socijalno preslagivanje kakvo su tražili i pioniri punka, njušeći rasap ekonomije i društva.

Nažalost, nema više “revolucionarnog radija” jer tu je reality TV, kao što nema više toliko buntovnika i odmetnika koliko tek huligana i šminkera. “Živimo u problematičnim vremenima i tražimo zaklon”, moramo se naučiti pomiriti sami sa sobom, stvoriti vlastiti “obični svijet”, shvatiti da više nema snova za koje valja mrijeti, a za pomoć imamo i novi album Green Daya, clashovskog naziva i ovitka, donekle i clashovske sadržajnosti na kojem se Billie Joe Armstrong ne pravi pametnijim, ali ni glupljim nego što jest i iznova briljira perfektnim melodijama, ako već nema sve odgovore na goruća pitanja.

Nikada ga, unatoč njegovim kvalitetama, nećemo pojmiti povijesno važnim i društveno značajnim poput Rottena ili Strummera, ali teško je naći bilo kakav razlog da se bunimo što su Green Day kao punk bend postali i ostali tako postojanima i popularnima. Još da su nam dostupni pravednije društvo i pravičniji ekonomski sistem... No, dok toga nema, pa čak ni boljeg radija uz kakav smo odrastali, imamo puno razloga čuvati Green Day kao zjenicu oka svoga, a i osobno su dobri i jednostavni momci. Barem su takav dojam ostavili na mene nakon jednog kratkog druženja u Ljubljani u kojoj su nastupili dva puta. Nažalost, ni ovaj ih put nećemo dočekati u Zagrebu, a karte za Bolonju, Firencu, Milano ili Prag u siječnju 2017. godine već su gotovo rasprodane.

 

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. siječanj 2021 17:03