Za sve je kriva Taylor Swift. Ili zaslužna, kako se uzme. Naime, od samog početka njenog strelovitog uzleta, još tamo 2006., čitav Nashville je pod posebnom paskom, a pogotovo njegov najmlađi sektor, onaj u kojem prevladava lagani, pitki pop country koji će nakon Taylor prodati ostatku Amerike biti najlakša stvar na svijetu. Inače, Taylor Swift je u međuvremenu notorno zakoračila na teritorij nekih svojih ljutih rivalki (npr. Katy Perry) “obogativši“ izvornu formulu elementima EDM-a i postala globalni blockbuster.
No, takva sudbina vrlo vjerojatno ne čeka strahovito talentiranu 27-godišnju teksašanku Kacey Musgraves, ne zato što ona za nju nedajbože nema potencijala, nego stoga što je Kacey već sad potpuno formirana autorska ličnost koja drevni zanat country storytellinga ima u malom prstu (za razliku od Taylor koja, iako talentirana, puno više djeluje kao korporativni konfekcijski konstrukt za masovnu uporabu), a to se 2015. ne čini baš nekom garancijom globalne dominacije. Kad se preklani pojavila sa svojim sjajnim albumom “Same Trailer Different Park”, Kacey je već imala desetak godina ozbiljnog Nashvillea u nogama. Svoj debi album objavila je još 2002., prije 14. rođendana, nakon njega još četiri, a 2007. se natjecala u talent showu “Nashville Star” (i zauzela sedmo mjesto – kakvi li su talenti tek ovih prvih šest!?).
No, publika izvan country metropole za nju je saznala nakon singla “Merry Go ‘Round”, savršenog gorko-slatkog komada u čije je tri i pol minute ugurala sav čemer, beznađe i uzaludnost ruralne Amerike, a sve to na božanstvenu, strahovito zaraznu pop melodiju. Na spomenutom albumu “Same Trailer...”, koji zapravo možemo smatrati njenim pravim debijem našla se još hrpa pametnih, melodioznih, tekstualno nevjerojatno pronicljivih i dubokih životnih sličica. Treba li uopće reći da je taj album miljama ispred svega na što je svoj potpis stavila gorespomenuta, urnebesno razvikana Taylor?
Naslovnica albuma 'Pageant Material'
Zlato se, kao što znamo, kuje dok je vruće, pa evo Kacey već s novim albumom, ni milimetra slabijim od prethodnika. Priču otvara gotovo savršena “High Time” sa svojim honky tonk country harmonijama, ritmom laganog kasa i kaubojskim zviždukom – šteta što Hollywood više ne snima westerne, pogotovo neki “ženski” u koji bi ovo leglo kao sedlo na ponija. Album puca po šavovima od vrckavih, zaraznih melodija i besprijekorno pogođene atmosfere, no ono što je kod Kacey najfascinantnije su ipak tekstovi, koje kao da je pisala kakva mudra sova sa savršenim okom za detalj i višedesetljetnim životnim iskustvom. No, nisu ti tekstovi nimalo starmali, ima tu i duhovitih momenata, autoironije (kao npr. u sjajnoj naslovnoj stvari), kao i Kaceinom uzrastu sasvim prikladnog srcoloma.
Zadivljujuća je također i lakoća “poteza” kojom Kacey naizgled nehajno i ležerno izbacuje te svoje divne pjesmuljke težine mlinskog kamena.
Uglavnom, nakon samo dva ovako jaka albuma, Kacey Musgraves već sad ima mjesto u ženskom country Panteonu, a za Taylor Swift ćemo još vidjeti...