Gotovo je dirljiva upornost kojom Van Morrison već desetljećima odbija glazbeno evoluirati ili, ne daj bože, probati nešto novo. Još otkad je negdje sredinom ‘70-ih pronašao svoj “glas”, stari Van, inače globalno poznat kao jedan od najvećih mrguda u showbizu, dere bez milosti tu svoju neodoljivu mješavinu soula, bluesa, gospela, jazza i keltskog folka, a povremeno mu se u svoj toj hiperprodukcijki zna dogoditi i poneki solidan album kao što su bili nostalgični “Back On Top” iz 1999. ili pak posljednji, politikom i jazzom nabijeni “Born To Sing: No Plan B” iz 2012.
Sad se uoči 70. rođendana odlučio za još jedan “kreativan” potez - album dueta s repertoarom zagrabljenim iz njegova masivnog back kataloga. Koliko je predvidljiva sama ideja, toliko je predvidljiv i rezultat, no ono što treba reći u Vanovu obranu je da je uglavnom izbjegavao općepoznate standarde, ovdje ih ima samo dva, od kojih je jedan (“Wild Honey” s Joss Stone) jedva prepoznatljiv, a drugi (“Real Real Gone” s Michaelom Bubleom) gotovo identičan originalnoj verziji. Od manje poznatih stvari, dobro su legle sjajna “Streets Of Arklow” (s Mickom Hucknallom), zatim “Higher Than The Sun” (s Georgeom Bensonom) i “Some Piece Of Mind” (s u međuvremenu preminulim Bobbyem Womackom).
Morrison nije pretjerano “gostoljubiv” domaćin - iako je svaki gost dobio korektan komad prostora, slušatelju ni u jednom trenutku neće pasti na pamet da se nalazi igdje drugdje nego na albumu Vana Morrisona. Albumu na momente i više nego korektnom, ali ipak ne pretjerano zanimljivom ikome tko se ne smatra fanom starog irskog gunđala.
Još jedan “vječiti mladić” kojem je kasno da se mijenja, 65-godišnji Mark Knopfler (također jedan od duetista kod Vana Morrisona) objavio je osmi solo album. Otkad je prije frtalj stoljeća umirovio megauspješni (ali na vrhuncu slave nemalo iritantni) band Dire Straits, Knopfler se kreće utabanim, nimalo avanturističnim stazama diskretnog keltskog folka s ne tako dalekim prizvucima Ry Coodera i J.J.Calea, bilo na svojim redovnim albumima bilo na filmskim soundtrackovima, koji su mu se doduše posljednjih godina nešto prorijedili.
“Tracker” počinje sjajno - trima majstorskim komadima kantautorskog folka stare škole, od kojih centralni - sjajni, sjetni “Basil” priziva u sjećanje ugođaj iz “Brothers In Arms”, dok uvodna “Laughs And Jokes And Drinks And Smokes” nosi u sebi neku finu, pastoralnu škotsku nostalgiju. Nakon toga intenzitet logično malo padne, ali je atmosfera konstantno na visini i album ni u jednom trenutku ne ulazi u sferu dosadnog. Do kraja se čak uspije dogoditi i još poneki highlight kao što su usporeni mediteranski valcer “Lights Of Taormina” i direstraitsovska “Beryl”. Knopfler je i dalje velemajstor svog zanata, odnosno instrumenta - gitara je ovdje ipak u centru zbivanja, a sve ostalo tek je pratnja. Uglavnom, sasvim ugodan album.