Tisuće Engleza dale bi i po nekoliko stotina funti da mogu prisustvovati koncertu Noela Gallaghera i njegovih High Flying Birds u klubu kapaciteta 1800 ljudi.
Ne računajući poneki “secret gig” ili koncert za najokorjelije fanove u režiji nekog radija ili magazina, vjerojatno se ni Gallagher ne sjeća kad je zadnji put nastupio u tako malom prostoru. Bilo je to kao da je Paul McCartney s Wingsima sredinom 70-ih u Zagrebu, umjesto u Velikoj dvorani Doma sportova, nastupio pred 3500 ljudi u Maloj dvorani ili, ne daj bože, u tadašnjem RANS-u “Moša Pijade”.
Aluzije
Pa je li ovakav, “downsize” koncert Noela Gallaghera u Tvornici kulture ekskluziva? U jednu ruku da, ali u drugu ruku posljedica podbačaja u prodaji ulaznica; koliko zbog sredine kolovoza kad je Zagreb ipak prazniji, toliko zbog (ne)ukusa publike i turista koji ne iskazuju interes za ovakve nastupe jer to nije fucking dance party. Tako smo se umjesto na večernjim lahorom provjetrenoj Šalati s Noelom našli u vulkanski uzavreloj Tvornici, o čemu svjedoči i fotka Gallagherove košulje natopljene znojem na njegovom Instagram profilu s porukama: “ovo se vjerojatno nikada neće osušiti” i “podsjetilo me na stare dane”.
Aluzija na uspon Oasisa iz mančesterskog blata do kraljeva britanskog rocka više je nego jasna, ali prvo ukazanje jednog od ključnih aktera britpopa, unatoč svemu, proteklo je kako se samo poželjeti moglo.
Kolektivna histerija, naravno, zavladala je kad je Gallagher s pajdašima otprašio “Champagne Supernovu”, a na bisu “Wonderwall” i “Don’t Look Back In Anger”, i to su bili momenti o kojima su ovdašnji poklonici britpopa i velike tradicije engleskog rocka sve do Gallagherovog ulaska u Tvornicu mogli samo sanjati.
Pitanje je tek bi li euforija bila veća na Šalati pred više ljudi ili ovako, u kompaktnijoj Tvornici u kojoj je i glazbenicima teško po takvoj vrućini držati tempo. Usto, Noel je ispao fakat pošten tip jer ne rauba samo hitove Oasisa nego balans stvara s manje poznatim skladbama svog nekadašnjeg sastava, dok su mi osobno najzanimljivije bile izvedbe pjesama s njegova dva solistička albuma.
Uvodna, zlokobna “Everybody’s On The Run”, tjeskobna “Riverman”, puhačima začinjena “The Death Of You And Me”, nabrijana “The Mexican”, napeta “If I Had A Gun...” i “AKA.. What A Life” koja me podsjetila na Teardrop Explodes i Echo And The Bunnymen dobre su koliko i najvažnije stvari Oasisa, samo što nisu dizajnirane poput rock himni za travu Knebwortha i Wembleyja. Da, Liam ima jače grlo, ali Noel ipak stvara moćnije pjesme.
Slab razglas
Jedina je šteta što je razglas u Tvornici, ovisno o poziciji slušatelja, bio nedovoljno glasan i pomalo mutan, što zbog “bliskog kontakta” ipak nije ubilo slatkoću uživanja u nastupu Gallaghera koji se i uživo ima pravo mjeriti ne samo s Damonom Albarnom nego i s Paulom Wellerom, Elvisom Costellom, Johnnyjem Marrom pa i Paulom McCartneyem.
Nažalost, u ustima je ostao i gorak okus jer tko će se nakon podbačaja u prodaji ulaznica, unatoč dojmljivosti njegovog nastupa, usuditi mimo nekog festivala u Hrvatsku dovesti spomenute? Vjerojatno, nitko premda smo prije 30-ak godina u Zagrebu odrastali uz glazbu uz koju je u Manchesteru odrastao i Noel Gallagher.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU:
