Kad je početkom 2012. na BBC Pollu bio odabran kao izvođač od kojeg se u Velikoj Britaniji, a i šire, najviše očekuje, Michael Kiwanuka je iste godine ta očekivanja tek djelomice opravdao folkičnim debi albumom “Home Again” u produkciji Paula Butlera iz grupe The Bees. No kad je 2016. godine u produkciji Danger Mousea objavio drugačije koncipiran soul album “Love & Hate”, s kojeg je otvarajuća skladba “Cold Little Heart” ubrzo odabrana za špicu izvrsne američke drama-serije “Big Little Lies” (2017), Kiwanuka je postao kućno ime diljem svijeta.
Na tom albumu našle su se i pjesme poput “Black Man In A White World”, naslovna “Love & Hate” i “Rule The World” iz kojih je Kiwanuka derivirao i novi album “Kiwanuka”, ponovo u produkciji Danger Mousea i, dodatno, engleskog hip hop DJ-a Infloa, a kojeg se doslovce može pojmiti i poput suvremene verzije albuma “What’s Going On” (1971) Marvina Gayea, “posoljenog” baroknim popom Burta Bacharacha i u suvremenijim R&B “začinima”.
Ako je i ranije bilo jasno da je vokalno i idejno blizak spomenutom Gayeu - kao i Isaacu Hayesu i Curtisu Mayfieldu, Otisu Reddingu i Richieju Havensu, Terryju Callieru i Billu Withersu pa i Gil-Scottu Heronu i Jimiju Hendrixu - albumom “Kiwanuka” taj londonski kantautor, rođen 1987. godine kao dijete roditelja izbjeglih iz Ugande za vrijeme režima Idija Amina Dade, ostvario je remek-djelo afro-američke glazbe kojim na istodobno predivan i potresan način sažima ljubav u doba nasilja, lažnih vijesti i društvenih mreža, klimatskog kolapsa te rasnih, klasnih i vjerskih netrpeljivosti.
Ili, kako sam kaže u nedavnom intervjuu Guardianu, to je “sirova glazba za surova vremena”. Kako je poklonik i fotografiranja filmskim, a ne digitalnim aparatima te vinilnih ploča, a ne digitalnih zapisa, nadodaje kako njegov novi album, objavljen i kao dvostruki LP, odražava “potrebu ljudi za stvarima koje mogu opipati” te “nesavršenošću, zrnatošću i vantonalitetnim zapisom, vinilom koji će se iskrzati i slikama koje izgledaju stvarnije od onih iz šminkerskih dućana”.
Kaže da nas, za razliku od “instagramskog kulta perfekcije”, takve stvari “čine živima”, ali njegova misija nije tek gunđanje protiv fotošopirane i autotjunizirane “perfekcije” nego i borba za društvo u kojem čovjek nije problem nego rješenje, čak i ako je samo zbunjeni pojedinac koji se, zastrašen još crnjim danima ispred sebe i ostavljen samo s tugom i bijesom dok traži ljubav i prijateljstvo, kotrlja kroz groznu današnjicu. Suočen s lažima sadašnjosti i onima o budućnosti, takav čovjek je osuđen da živi u nijekanju grozota i sjećanjima na bolju prošlost, zbog čega se ne mora nikome ispričavati.
Bačen na koljenja moli bližnjega svoga da ga ne upuca jer ga voli poput brata, iako na vijestima upravo javljaju kako je opet netko ubijen. Neprijeporno, život je težak, ali unatoč svom tom mraku i prepuštenosti samome sebi, Kiwanuka svakog takvog čovjeka bodri da se uhvati u koštac s problemima ne bi li na koncu našao nadu i svjetlo, spasenje i odrješenje.
Takva je, misionarska i božanska, i njegova veličanstvena glazba, ustrojena na albumu koji, ispresecijecan instrumentalnim interludijima, valja slušati u cijelosti s tek stankama potrebnima da okrenete prvu pa drugu, potom i treću pa četvrtu stranu njegovog dvostrukog LP-a.