Svatko od posjetitelja na predstojećem će INmusicu pronaći nešto za sebe, jer ukusi su različiti, a i zato što program našeg najvažnijeg festivala - prepoznat i od strane NME-a kao ukusan, koherentan i s odličnim omjerom cijene ulaznice i kvalitete - nudi dovoljno zanimljivih izvođača, među kojima naš glazbeni kritičar navodi razloge zašto poći na Jarun slušati i gledati uživo...
THE CURE
Zato što je ovo prva i posljednja šansa da uživo u Zagrebu prisustvujete koncertu jednog od najutjecajnijih britanskih i svjetskih sastava koji je uvelike, kroz pjesme, estetiku i imidž lidera ikoničnog Roberta Smitha, odredio post-punk i gothic-rock, ali i pop-glazbu 80-ih i alter-rock 90-ih da bi im se utjecaj protegnuo i na niz sastava poniklih u 21. stoljeću. Premda je prošlo desetak godina otkako su snimili zadnji album, The Cure i danas prati glas jedne od najboljih i najvećih koncertnih atrakcija. Ako ste propustili “vlak” koji vas je koncem 80-ih mogao odvesti na koncert The Curea u Ljubljanu, ovo je doista zadnji “vlak” da uhvatite amblematski bend jedne važne i lijepe glazbene ere.
THE HIVES
Zato što je posrijedi jedan od najboljih švedskih i skandinavskih bendova otkako je rock zapljusnuo obale tog poluotoka. Neki se sjećaju njihova ludo zabavnog nastupa na Šalati, u sklopu pokretanja MTV Adrije, no važnije je istaknuti da su The Hives uspješno ostvarili ekstatičan spoj punka, garažnog rocka, popa, glama, soula i rhythm & bluesa kao bend koji se suvereno kreće među koordinatama The Sonicsa, The Beatlesa, The Rolling Stonesa, Otisa Reddinga, Chucka Berryja, Sladea i Buzzcocksa, uz perfektan smisao za prvoklasnu zafrkanciju, opaljeni humor i simpatično provedeno samoreklamerstvo. Baš kako i ime benda sugerira, The Hives zuje poput roja pčela u košnici.
JOHNNY MARR
Zato što smo gitarističkog maga i autora glazbe The Smithsa u sjajnom izdanju prošle jeseni čuli i vidjeli u Laubi i jer su mu tri solo albuma triput bolja od bilo čega što je Morrissey snimio u ovoj dekadi. A i zato što je kao gitarist ostao u savršenoj ravnoteži između psihodeličnih utjecaja Rogera McGuinna, novovalne estetike Paula Wellera, glam-rocka Micka Ronsona, jednostavnosti Keitha Richardsa, melodioznosti Paula McCartneyja, pankerske ferceravosti Micka Jonesa i jer mu mozak nije otišao na kvasinu kao sve fašistoidnijem Mozeru, čije recentne live izvedbe klasika The Smithsa koncertno nadmašuje. Britanska i svjetska rock i pop glazba 80-ih, ali i danas, bez Marra bi bila bitno siromašnija.
FONTAINES D.C.
Zato što je ovaj irski post-punk bend ostvario jedan od najboljih debi albuma godine, “Dogrel”, i jer je zbog žustrine i brzine, nervoze i nabrijanosti, energičnosti i eksplozivnosti blizak engleskim Idlesima (čijem se koncertu nadam) i američkim Parquet Courtsima (koji su razvalili Mali pogon Tvornice kulture prije koju sezonu), počecima Arctic Monkeysa i The Strokesa, ali i zlatnim danima Wirea, Joy Divisiona, Televisiona, Public Image Ltd, Gang Of Foura. I jer zaslužuju barem upola popularnosti U2 ili barem vašu pozornost, ako vam je do oštrog i britkog post-punka koji i danas može biti moderan, subverzivan i moćan s porukama poput “an idiot is someone who lets their education do all of their thinking”. Pogotovo ako vam u školu uvale vjeronauk. I zato što, kad već Hrvati bježe u Irsku, da mi koji ostadosmo ovdje ugostimo barem jedan sjajan bend iz te zemlje.
KURT VILE & THE VIOLATORS
Zato što, ako već nemamo Neila Younga uživo, mada je na koferu njegove gitare s davnog trostrukog kompilacijskog albuma “Decade” bila i naljepnica Jadrolinije, Kurt Vile je jedan od onih koji u 21. stoljeću suvereno igraju sličnu glazbenu rolu, prvo kao nekadašnji gitarist War On Drugsa, koje bi također bilo lijepo ugostiti u Zagrebu, a još više kao autor zapaženih solističkih albuma poput “Smoke Ring For My Halo”, “Wakin’ On A Pretty Daze”, “B’lieve i’m goin’ down” i “Bottle It In” na kojima je zamjetan i estetski i tehnički utjecaj J. Mascisa (Dinosaur Jr.) i Thurstona Moorea (Sonic Youth). A i zato što je baš zgodno u kratkom razmaku, nakon odličnog nastupa Courtney Barnett u Tvornici, u kojoj je također prije koju godinu nastupio, uživo otići na Kurta Vilea kad njih dvoje već imaju i zajednički album “Lotta Sea Lice” (2017).
FOALS
Zato što, iako je više mamac za gostujuću britansku nego domaću publiku, oksfordski kvartet Foals vješto spaja alter-rock, white-funk, Afrobeat i disco-punk, iz čega nastaje i funkcionalan brak dancea i rocka. Možda je posljednji, dvodijelni album, “Everything Not Saved Will Be Lost”, čiji drugi dio stiže najesen, donekle prevelik zalogaj, ali Foals svako toliko, a posebice na ranijim albumima uzdižu slušatelja euforijom i koloritom, mantričnim ritmovima i hipnotičnim gitarama, zasljepljujućom elektronikom i monolitnim alter-rockom. Najefektniji su kad su najbliži eklekticizmu Talking Headsa s reminiscencijama na britanski synth-pop 80-ih i preciznost Kraftwerka, a poklonicima The Curea mogli bi se svidjeti tamniji tonovi Foalsa, čijeg se nastupa neki sjećaju i s INmusica 2014.
FRANK TURNER & THE SLEEPING SOULS
Zato što se Frank bavi politikom, ali ne kao mladi kadar konzervativne stranke koji bi s vremenom postao i zastupnik u parlamentu ili član vlade - premda se za to i školovao na prestižnom Etonu s princom Williamom - nego kao kantautor pod utjecajem Billyja Bragga, Paula Wellera i Joea Strummera, ali i Neila Younga i Brucea Springsteena, čiji ga je depresivni akustični album “Nebraska” odvratio od Iron Maidena koje je obožavao i hardcore punka kakav je svirao u grupi Million Dead. Frank je i na solističkim albumima zadržao pankersku energiju i folk gorljivost, a pogotovo na nastupima, u što smo se mogli uvjeriti i na INmusicu 2015. i na SuperUhu 2017. godine. Prije toga, 2012. godine u rasprodanoj Wembley Areni pred 12.000 ljudi gost mu je bio, pogađate, Billy Bragg.
SUEDE
Zato što je posrijedi jedan od najvažnijih bendova Britpopa čiji su akteri u nas, zbog rata i poraća, slabo ili nikako nastupali, ali i zato što je Suede nakon desetogodišnje stanke izveo solidan comeback s albumima “Bloodsports” (2013.), “Night Thoughts” (2016.) i “The Blue Hour” (2018.), čime nije sve ostalo samo na albumima i hitovima iz 90-ih. Ukratko, hitove znate, nostalgija je moćno gorivo, a ni bend Bretta Andersona nije zatrulio. Oasis, Blur i Pulp nismo dočekali, ali nekoliko godina nakon koncerta Manic Street Preachersa poklonicima Britpopa nije uputno propustiti Suede.
LP
Zato što je megahitu “Lost On You” ove američke kantautorice, koja izgledom podsjeća na mladog Boba Dylana, nemoguće odoljeti, ali i zato što je na njezinu repertoaru lako naći još solidnih pjesama na čudnom, no funkcionalnom raskrižju popa, bluesa, folka i gospela. Laura Pergolizzi na INmusic dolazi u sklopu ljetne turneje kojom će promovirati peti studijski album “Heart To Mouth”, na kojem opet plijeni pozornost moćnim glasom u pedantnoj produkciji jer valja uzeti u obzir i da je pisala pjesme za pop-zvijezde poput Rihanne i Christine Aguilere. Ako ste je propustili na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, evo prigode da nadoknadite propušteno.
THIEVERY CORPORATION
Zato što su se u 20 godina karijere Rob Garza i Eric Hilton iz Washingtona nametnuli kao autoriteti za eklektičnu glazbu poteklu iz reggaea i duba, hip-hopa i trip-hopa, elektronike i dance glazbe, psihodelije i popa te otpočetka snimali za vlastitu diskografsku kuću i ostvarili suradnje s izvođačima poput Davida Byrnea, Perryja Farrela, The Flaming Lipsa i drugih, nastupali na najpopularnijim svjetskim festivalima poput Coachelle i Lollapalooze i kroz desetak studijskih albuma postali mnogo više od bezlične i bezukusne lounge kulise.
DOMAĆI IZVOĐAČI
Domaće glazbenike ovom zgodom preskačemo opisom jer ima i drugih zgoda da ih uhvatite uživo, no važno je napomenuti da na INmusicu ovog ljeta nastupaju Edi East Trance blues, Kojoti, Billie Joan, Mangroove, Gatuzo, Kandžija i Gole žene, Klinika Denisa Kataneca, Gentleman, Phantasmagoria i drugi.