Čak i kad bi se progledalo kroz prste, teško da je unatrag pedeset godina stasalo jakih i važnih splitskih rock bendova u broju većem od zbroja prstiju jedne ruke, možda i one metalca iz nekog od (propalih) splitskih škverova.
No, ako Split dobrih pet desetljeća nije imao “sreće” s rockom, mnogo se “sretnije ruke” pokazao kad je posrijedi hip hop unatrag dvadeset godina, odnosno od postanka TBF-a koji je mnogo više od samo rap sastava. Uz to, ako je rap u istom periodu i u nas postao “novi” rock, Split je kroz TBF i njihove “nasljednike” ostao jak glazbeni centar, a da to nema veze s estradlukom i onim otužno smiješnim festivalom na Prokurativama čiji su zlatni dani ostali u sad već dalekim 70-ima.
Analogno, ako se teško prisjetiti ičega bitnog što je na zagrebačkom asfaltu poniklo u hip hopu - nakon Tram 11 i El Bahatteeja koji se od repera odmetnuo u čokolatijera, a da to nema veze s “pridošlicama” poput Ede Maajke i repera koji Zagreb pohode radi glazbene karijere - “splitsko stanje uma” posljednjih desetak godina izbacilo je nekoliko važnih i moćnih rap imena.
Prvo kroz skupine poput Dječaka i Kiše metaka, a onda i kroz samostalno djelovanje pojedinaca poput Vojka V i Kreše Bengalke što će, nadam se, inspirirati i druge na sličan proboj. Izgleda da je splitski kamen bolja “podloga” za rap nego za rock pa je ležernijeg i Porinom ovjenčanog Vojka V, čak duhovito i u ispravnom kontekstu, proljetos citirao i HDZ-ov “prorok” Gordan Jandroković, a Krešo Bengalka nakon također prošlogodišnjeg, no bitno tvrđeg i težeg izdanja “Split Zoo” nedavno objavio “Sve najbolje”, već treći relevantan album u tri godine.
I dok je lokalno snažno obojenim “Split Zoo” Bengalka ukazao na tamnije strane toga grada koje više podsjećaju na “mali” Marseille iz filma “Francuska veza”, samo pola stoljeća kasnije, nego na hipstersku turističku destinaciju, “Sve najbolje” je drukčije koncipiran. Ako se kroz “Split Zoo” prometnuo od “parodiranja sebe kao lokalnog gangstera” u vještog storytellera nadahnutog rodnim gradom, “Sve najbolje” je album na kojem se njegov autor bavi vlastitim neurozama koje mogu, ali i ne moraju, biti nusprodukt samo Splita.
U takvom narativu, uz jednako tvrde i mračne, no povremeno preslične i monotone podloge na preobimnom albumu, Split više nije “velo misto” u kojem se pretapaju zone favela i turizma nego tek popratna scenska kulisa za “štorije” o bilo kojem pojedincu iz bilo kojeg grada, ali ipak nepodnošljivo pritisnutog hrvatskim mentalitetom te politikom i kapitalizmom koji iz takvog ušljivog mentaliteta proizlaze.
Takvom tematskom tranzicijom Bengalka je nešto dobio, ali i nešto izgubio. Ako je meta šira, fokus je nešto zamućeniji. No retorika mu je ostala jednako oštra i britka. Pogotovo u najjačim pjesmama poput “Elite”, “Direktora”, “A?” i “Ćaće” dok na hitove mirišu “Radno vrime” sa Sašom Antićem, “Mala je bonbon” i “Medovi”. Zbog njih i Kreši valja poželiti popularnost do koje se vinuo Vojko V. Pa će možda i njegove stihove “moje radno vrime je od deset do podne, ja živim taj hrvatski san i svaki sam dan free od podne, bilo usred zime i’l u špici sezone” naći shodnim za citirati predsjednik Hrvatskog sabora.