Kada vam zapjeva slavuj? Zapjeva u produkciji triju umjetničkih akademija na kraju zagrebačkog Muzičkog biennala . Slavuj je za gradske štakore nova i jedva poznata pojava, ali je mladalačka opera Igora Stravinskog “Slavuj” relevantno prikazana u dvorani “Lisinski” pod dirigentskim vodstvom Mladena Tarbuka i u redateljskom postavu Dore Ruždjak Podolski. Sada se već može reći - od “Ivane Orleanske” do “Carmen” i dalje - da su bijenalske akademske produkcije vrijedne svake pažnje.
“Slavuj” je praizveden 1914. godine, a Zagreb ga se pronicljivo dohvatio krajem “davnih” pedesetih godina pod dirigentskim vodstvom Mladena Bašića, u režiji Vlade Habuneka i sa scenskom opremom Ede Murtića.
I to je bilo onda, sve dok umjetnički svijet nije retardirao na cvjetiće u stilu “tinki pinki”. I kada vas neka neidentificirana papiga, zvučno izvučena iz efikasnog bijenalskog likovnog identiteta sumnjiva autorstva pozove na novu produkciju Stravinskijeva “Slavuja”, niste pogriješili.
‘Što nam možete?’
Odgovara na pitanje da li biste to vidjeli i čuli ponovno, biste li preporučili prijateljima i znancima. Audicija je bila nesmiljena, ali je koloraturnu ulogu Slavuja zaslužila dobra i pouzdana Ilijana Korać. Bili su tu još i Iva Kruščić, Bože Jure Pšić, osobiti Leon Košavić.
A pjevačkih kadrova za izvoz ima u izobilju. Spušten u parter orkestar je silom akustičkih zadatosti dvorane Lisinski bio plošan i u gudačkom, violinskom “sektoru” nedovoljno ugođen. Zbor “veseljaka”, koji je pripremila Jasenka Ostojić, mogao je biti zvučniji i malo podalje od pjevanja u birtiji. Kao da pjevanjem govore: što nam možete? Za potpis u indeks i ocjenu dovoljno.
Akademija likovnih umjetnosti, dramskih umjetnosti, tekstilno-tehnološkog fakulteta zajedno s muzičkim kolegama - njih ukupno više od 300- iskazala se dobrom predstavom. Jednom i još jednom, a ostalo treba sa znatiželjom i, očito, dobrom voljom, očekivati.
Nova generacija
U svom tome izazovu pjeva Stravinskijeva “Slavuja”, sa svim manama u djelu mladog čovjeka, koji je poslije ispostavio “Posvećenje”. Prošli smo uz muke jade i veselje kroz Stravinskog, vjerojatno bi rekla nova generacija koju čeka nesmiljena kontinentalna konkurencija.
Iznimna posjećenost manifestacije na prekretnici
Još je jedno Biennale došlo do kraja. Cum laude iz jezika koji bi trebalo preventivno ponovno uvesti u Sabor. Za muku može i “engle(n)ski”. Jer se publika, uglavnom mlađahna, promijenila i željna je saznati što se to zbilo u 20. stoljeću i - što je novo. Ti “novi” su puno pitomiji, moglo bi se reći. Alergija na “lonce i poklopce” za uvriježenu je publiku postala “crvena krpa”. Pitomi koncerti, plesačke predstave, priredbe posjećene do nevjerovanja. I starija generacija u Lisinskom odustala je od “zapečenog” mišljenja da je sve to velika gnjavaža. Novoga je bilo manje, a Biennale na prekretnici se programski osvrnulo na temelje glazbe prekretničkog prošlog stoljeća. I sada valja krenuti dalje... Teško je reći “ne okreći se, sine“. Dapače, okreni se i vidi dalje...