Tada nam se činilo da su tek pred nama velike stvari koje ćemo raditi. Vrijeme će pokazati da je upravo ono što smo tada radili - ono najvažnije što je obilježilo naše živote.
To je u dokumentarcu Igora Mirkovića “Sretno dijete” rekao Srđan Šaper, koji je zajedno s Vladom Divljanom činio autorsku okosnicu VIS Idoli, novovalne beogradske grupe koju ćemo pamtiti po njezinoj glazbenoj, no posebno i estetskoj progresivnosti. Divljan je nakon davnog raspada Idola ostao glazbeno aktivan, no sada je i taj dječački vokal otišao u vječnost. Vlada Divljan je nakon duge borbe s teškom bolesti u četvrtak umro u Beču, gradu u kojem je živio od kraja 90-ih godina, u 57. godini života.
Imidž dobrih dječaka
Idoli su na sceni bili tek četiri godine, od 1980. do 1984., no kao rijetko koja grupa iz jugoslavenske povijesti popularne kulture, ostavili su krajnje originalan pečat. Vizualno krajnje promišljeni, imidža dobrih dječaka, u svojim pjesmama su se bavili svime što se ne smije; od gay tematike (“Retko te viđam s devojkama”), preko gotovo pa avangardne subverzije socijalističke mitologije (“Maljčiki”) do lascivnih ljubavnih pjesama (“Malena”). Vlada Divljan je u to vrijeme valjda bio najšarmantnije i najzgodnije lice tog probujalog, novovalnog Beograda bezrezervno obožavan u Zagrebu. Iako su Idoli prije svega bili vrlo intelektulano promišljeni bend - od Modiglianijeva akta na njihovom prvom, mini albumu “Vis Idoli”, do konceptualne “Obrane i posljednji dani”, albuma napravljenog po istoimenom romanu velikog srpskog pisca toga doba Borisava Pekića, grupa je istovremeno bila i komercijalno nevjerojatno uspješna - nitko nije mogao odoljeti tim ironičnim pop-pjesmama koje su savršeno ulovile duh početka 80-ih u Jugoslaviji, nakon Titove smrti.
Geolog po struci
“Šest dana juna” zadnji je album Idola, odnosno prvi je solo album Vlade Divljana. Posrijedi je glazba za istoimeni film Dinka Tucakovića koju u potpunosti potpisuje Divljan, no izdavač Jugoton je inzistirao da na albumu stoji ime Idola.
Iako je po struci bio geolog, baš kao i njegov otac, Divljan se oduvijek bavio glazbom. Prije Idola to je bio jazz, a nakon raspada grupe bavi se filmskom glazbom te objavljuje i niz samostalnih albuma. “Dečko koji obećava”, “Kako je propao rock ‘n’ roll”, “Crni bombarder” neki su od filmova za koje je radio glazbu. Po raspadu Jugoslavije, prvi dio 90-ih provodi u dalekoj Australiji, u Sidneyju, a od 1999. godine stalno se nastanjuje u Beču.
Srećom, često smo ga u zadnjem desetljeću imali prilike slušati na koncertima u Zagrebu, ali i u ostatku Hrvatske gdje nam se predstavljao u raznim inkarnacijama. Posljednjih godina blisko je surađivao s Maxom Juričićem, nekadašnjim gitaristem grupe Film (Le Cinema, Vještice...) s kojim je osnovao i grupu Ljetno kino, a krajem 2012. godine izdali su i vrlo hvaljeni EP 4 godišnja doba.
Šarmantno lice
Obilježavajući nedavno 25 godina svoga postojanja, alternativna kazališna skupina Montažstroj obradila je pjesmu “Kenozoik” grupe Idoli s njihovog albuma “Obrana i poslednji dani”. Tu moćnu pjesmu sam si pustila na vijest o smrti Vlade Divljana. Još uvijek se živo sjećam te dječje fasciniranosti nečim što tada - te davne 1982. godine kada je pjesma objavljena zapravo nisam razumjela, ali ta glazba i hipnotičko pjevanje Vlade Divljana je ipak snažno dopiralo do mene. U vrijeme kada svi čeznemo za boljim životom, osamdesete su se kao desetljeće nekog dobrog života ponovno pojavile kao velika tema u našem društvu. A Vlada Divljan je bio i ostao najšarmantnije lice iz te, sad već gotovo sigurno znamo, bolje prošlosti.