Vladimir Krpan obilježio je 85. rođendan koncertom održanim 12. studenog u dvorani Hrvatskoga državnog arhiva. Došli su ga poslušati brojni poklonici njegova pijanizma, bivši i današnji studenti omiljenog profesora emeritusa Muzičke akademije ali i oni koji poznaju značenje zagrebačke pijanističke škole. Krpan je uz Pavicu Gvozdić i Sretnu Meštrović među posljednjim izravnim nasljednicima njezina utemeljitelja legendarnog profesora Svetislava Stančića a jedini koji i danas neumorno nastupa. Sretnom i dirljivom okolnosti ovaj put svirao je na klaviru Pleyel iz 1911. godine, nekad instrumentu svog profesora a danas u zbirci povijesnih klavira umjetničke organizacije Cristoforium obitelji Gasparović.
Slušajući ga kako interpretira opsežan program skladbi M. Jarnovića, D. Scarlattija, J. S. Bacha, L. van Beethovena i F. Chopina, pitala sam se u čemu je tajna pijanista i dirigenata kao najdugovječnijih glazbenika uopće. S fizičkim predispozicijama u prednosti su pred drugima no ima još puno razloga zbog kojih do visokih godina ne odustaju od glazbe. Kod Vladimira Krpana to je, mislim, neugasla strast sviranja i prenošenje te strasti na mnogo načina dulje od šest desetljeća. Ostvario je impozantnu međunarodnu karijeru cijenjenog interpreta ali i onu drugu pedagošku uporan u održavanju tradicije koja je začeta u Stančićevoj školi stvorila jedan od najčvršćih temelja u hrvatskoj glazbi. Krpanovi nekadašnji studenti danas sviraju diljem svijeta, osnovao je hrvatsku EPTU (European Piano Teacher‘s Association) kao i onu bivše države, natjecanja mladih u Osijeku i Zagrebu, utemeljio je i klavirski odjel Visoke muzičke škole u Skopju, inicirao brojne projekte, praizveo desetke novih skladbi hrvatskih autora, a uza sve to neumorno nastupao solistički i s orkestrima oduševljavajući napose interpretacijama Beethovena i Chopina. Što je to negoli strast i kulturološka misija vrijedna divljenja? U izvrsnoj formi dočekao je i 85. rođendan okružen onima, a među njima i brojnom bučnom mladeži, koji ga imaju zbog čega poštovati.
