U analitičkoj knjizi “Rip It Up And Start Again: Postpunk 1978. - 1984.” Simon Reynolds zastupa tezu da je post-punk, i to daleko više nego punk, proširio horizonte tadašnje rock i popularne glazbe. Ako se dobro sjećam, Reynolds post-punk, uz psihodelični rock iz sredine 60-ih, navodi kao jednu od dviju najrevolucionarnijih era u povijesti pop-glazbe ponikle nakon Elvisa, dok punk smatra tek povratkom jednostavnosti i eksplozivnosti rock & rolla 50-ih.
Na primjeru samo dvaju bendova - Sex Pistolsa kao burevjesnika punka i Public Image Ltd. kao lučonoša post-punka, a kojima je frontmen bio isti čovjek, Johnny Rotten odnosno John Lydon - podjednako je lako i podržati i pobiti Reynoldsovu tezu. Nesumnjivo je Public Image Ltd., kojem je tijekom ljeta objavljen opsežan box-set “The Public Image Is Rotten” (Songs From The Heart)”, bio progresivniji i avangardniji sastav od Sex Pistolsa koji su u svojoj srži bili rock & roll bend. No, kako su bili daleko brži, bučniji, prljaviji, kaotičniji i opasniji od tadašnjih rock-bendova, a i medijski provokativniji i subverzivniji od bilo koga na sceni toga doba te politički angažirani i socijalno osviješteni, Sex Pistols postaju bend koji je više nego bilo koji drugi prije i poslije njih izvršio najveći prevrat u popularnoj glazbi.
Stoga, bez pankerske revolucionarnosti Sex Pistolsa, a potom i ugleda kojeg je Rotten stekao kao njihov frontmen i živuća ikona punka, teško je zamisliti da bi itko Lydonu pomislio objaviti kasnije, glazbeno radikalnije radove P.I.L.-a koji kao i niz drugih post-punk bendova počinju djelovati gotovo usporedo s punkom. U svakom slučaju dobar dio post-punk bendova počinje kao i P.I.L. djelovati prije početka 80-ih, kad je punk i “službeno” bio proglašen “mrtvim” da bi u niz navrata ipak uskrsavao; kroz hardcore ranih 80-ih iz kojeg proizlazi i pop-punk ranih 90-ih pa i kroz tezu da je grunge-rock tek bio onaj val kroz koji se punk kasnih 80-ih napokon dogodio i Americi premda je u njoj zapravo nastao kroz The Stoogese, Ramonese i druge prethodnike Sex Pistolsa.
I punka i post-punka ima i danas, no pitanje je tko se od novijih sastava iz tih glazbenih stilova može mjeriti sa Sex Pistolsima koje ćemo ovom prigodom ostaviti po strani i P.I.L.-a na čiji se box-set “The Public Image Is Rotten” valja osvrnuti. Već i iz naslova tog boxa - s A i B stranama, singlova, remiksevima i 12” verzijama pjesama, live snimkama poput sjajnih iz njujorškog Ritza (1989.) i zapisima s radijskih sessiona za BBC - proizlazi da i Lydon zna kako bez toga da je bio Rotten u Sex Pistolsima ne bi bilo ni njegova P.I.L.-a. Ipak, kao jedan od najinteligentnijih, najoštroumnijih i najpronicljivijih ljudi popularne glazbe, a u to sam se uvjerio i na vlastitoj koži tijekom dvaju intervjua u Londonu i Zagrebu, Lydon je otpočetka znao da neće moći “uskrsnuti” nakon “smrti” Rottena ako nastavi s punkom u stilu u Sex Pistolsa. Zato su Public image Ltd. i ispali toliko zanimljivim; definitivno ne društveno i medijski atraktivni poput Pistolsa, ali glazbeno subverzivniji i radikalniji.
Ako treba, Lydon će vam reći kako je on i otac rapa i tehcna, ali i kad odbacite takve “štiklece za javnost” činjenica je da se Lydon kroz Public Image Ltd. (u kojem su svirali geniji minimalizma poput Keitha Levena, Jaha Wobblea i Martina Atkinsa ili posljednjih godina Brucea Smitha, Lu Edmondsa i Scotta Firtha) vješto okušao u nizu glazbenih stilova u kojima to s Pistolsima ne bi mogao učiniti. Uz odbljesak punka, Public Image Ltd. reflektirao je i Krautrock, funk i dsco, reggea i dub, Krautrock i psihodeliju, klasičnu i elektronsku glazbu, atonalnost i komercijalnost, pop-hitove i gotovo neprohodne skladbe, radiofonične refrene i lelek derviša, genijalne misli velikog uma i frenetično brbljanje sumanutog uličnog klošara. Uz to, P.I.L. je bio i glazbeno ogledalo u kojem ste mogli zamijetiti i odbljeske romantizma i impresionizma, simbolizma i dadaizma, egzistencijalizma i nihilizma, a sve iz vizure lidera benda i medijskog maga koji je bio i ostao anarhist i antirojalist i antikrist.
Kako u svojoj “filozofiji”, tako i u svojoj glazbi s kojima se kao potomak irskih radničkih emigranata otisnuo iz rodnog Londona da bi promijenio (pop) kulturu zapadne civilizacije i perfektno uobličio gađenje kako ista - od Kraljevske obitelji i predsjednika Amerike i Rusije najniže - funkcionira. Prije i poslije punka, prije i poslije pada Berlinskog zida, prije i poslije informatičke revolucije. Zbog potonje je, ali i zbog nakupljenih taloga popularne glazbe danas logično postaviti pitanje jesu li neki novi Rotten i Lydon uopće mogući. Odnosno ako i jesu, zapitati se tko bi ih u informatičkom bespuću mogao prepoznati i napraviti onime što su nekoć postali i do danas u (pop) kulturi ostali Sex Pistols i punk, a za njima i Public Image Ltd. i post-punk.