Godine 1982. ABC je imao najbolji pop album, “The Lexicon Of Love”, a ove godine također, samo što je “The Lexicon Of Love II” osmišljen poput nastavka tog perfektnog pop djela, i to nastalog ne više iz vizure mladog dendija novog romantizma, nego iz rakursa džentlmena na pragu šezdesetih u eri besprizorno loše pop glazbe. Luksuz, dakle, ne mora biti samo razmetanje bogatstvom, nego težnja za dobrim ukusom u eri masovnog neukusa, ovom zgodom dočarana vrhunskom pop elegancijom Martina Frya, besprijekorno skrojenom poput njegova po mjeri šivanog odijela iz Saville Rowa.
Važno je biti viđen
Nažalost, zagrebački su se skorojevići bezobrazno, neuko i neukusno odali svojim najgorim navadama s koncerata pa umjesto da uživaju u abecedi perfektnog popa ABC-a, radije su neprestano trkeljali, naslikavali selfieje i orkestar, omuhavali se da vide tko je došao “od kreme” te tko ih i kako gleda. Publika, evidentno, nije nastup ABC-a shvatila kao koncert na kojem treba pozorno pratiti i zdušno bodriti izvođače koji su u dva seta prvo izveli desetak skladbi s novog, a potom i desetak pjesama sa starog albuma “The Lexicon Of Love”, nego kao društveni događaj na kojem je važnije bilo biti viđen nego slušati glazbu i uživati u njoj.
Žalosno i jadno jer Martin Fry i ovim je koncertom ukazao kako je intaktnom sačuvao svoju sposobnost da skroji besprijekorne pop melodije na kojima bi mu pozavidio i otac baroque popa Burt Bacharach.
Raskošna kupka
Primjerice, ako se na prvom Yammatovu osjetilo da Marcu Almondu za pravu prezentaciju nedostaju barem tri-četiri puhača i tri-četiri gudača, ABC su se doslovce našli u raskošnoj kupki glazbala simfonijskog orkestra pa se usporedba sa slično koncipiranim nastupom Georgea Michaela, održanim pred koju godinu u zagrebačkoj Areni, namentula sama po sebi. Teško se odlučiti koji je od ta dva nastupa, spram kojih je onaj Stingov s orkestrom u Areni bio samo dosadan i naporan jer je izigravao zvijezdu klasične glazbe koju ne razumije, bio bolji. Suštinska je razlika bila tek ta što je u Areni publika sjedila i pozorno slušala što sa svojim skladbama u novim aranžmanima čini George Michael, dok se uz ABC pričalo i slikalo kao da smo na kolodvoru pa ubijamo vrijeme dok čekamo vlak ili autobus.
Dojam da je Anne Dudley zanimljivije orkestracije više raspisala za novije nego za starije skladbe i pokoja vokalna nesigurnost jedine su zamjerke koje su mogle uputiti Martinu Fryu, čiji je “The Lexicon Of Love” u međuvremenu postao klasik, a njegov nastavak ne samo podsjetnik na takav status, nego dokaz da s ABC-jem i danas čini isto.
Rijetka kolekcija
No, publici je bilo važnije kačiti fotke na svoj FB ili Instagram profil i time nekome poručiti da je bila u Laubi nego se usredotočiti na nastup tijekom kojeg je Fry od baroque popa 60-ih, glama i disca 70-ih, neoromantizma 80-ih i niza drugih detalja “sašio” prilično rijetku “kolekciju” u svijetu današnje pop glazbe.
Duran Duran ili Spandau Ballet, osim što su i ranih 80-ih kvalitetom bili barem stepenicu-dvije ispod ABC-a, danas ne znaju i ne mogu isporučiti album poput “The Lexicon Of Love II”, ali pretežiti dio publike ignorirao je Martina Frya kao da ne postoji.
I to mi je ubilo volju do te mjere da sam nakon svega požalio što stanku između dva seta nisam iskoristio da odem doma i putem live streaminga u miru doma odgledam i odslušam drugi dio koncerta.
Stoga, yammatovci, idući put dovedite, recimo, The Specialse, Paula Wellera ili Elvisa Costella i obavezno naplatite ulaznice, tako da u Laubu uđu samo oni koje koncerti doista interesiraju.