Treći album škotskog rasno miješanog trija donosi niz ukusnih i efektnih skladbi utemeljenih na kontrapunktu gorkog i slatkog, tamnog i svijetlog, tjeskobnog i pastoralnog, undergrounda i popa.
Godine nataloženog iskustva u slušanju i pisanju o glazbi navode me na tezu da su na kraju dana najvažniji dobra pjesma ili jak album, neovisno o tome koliko uvode nešto doista novo u korpus popularne glazbe ili spadaju u ono što nazivamo retro i vintage stil.
Uostalom, i talozi popularne glazbe sve su deblji pa je u 21. stoljeću, realno, teško ponuditi nešto doista drukčije u odnosu na ono što su zreliji slušatelji već mogli čuti u 20. vijeku. Ipak, svako toliko nedostaje mi osjećaj kakav sam imao - jer sam biološki zakasnio na rođenje rock & rolla ili postanak psihodelije - kada je (post) punk (r)evolucija rušila dotad uvriježena pravila popularne glazbe ili kad sam i kao akter na svoj način sudjelovao u penetriranju alter-rocka u mainstream.
Nešto od sličnog osjećaja ovih sam dana ponovo osjetio pri slušanju trećeg i dosad najuvjerljivijeg albuma “Cocoa Sugar” rasno miješanog škotskog trija Young Fathers. Dopala su mi se i njihova ranija djela, Mercury nagradom ovjenčan “Dead” (2014) i inteligentno nazvan “White Men Are Black Men Too” (2015), no “Cocoa Sugar” podigao je tu letvicu do razine jednog od najzanimljivijih albuma dekade.
Njihova glazba je zasnovana na plesnim ritmovima i elektronskim teksturama, a opet nema nikakve veze s onime što danas poimamo pod plesnom elektronskom glazbom. Unatoč zabavnosti njihove pjesme donose dozu avangardnosti kakvu gotovo i ne susrećemo na top listama. U tom smislu “Cocoa Sugar” je alternativa današnjem popu, prilično zasnovana na sličnim postulatima na kojima se temeljio post-punk, Krautrock ili elektronska glazba kasnih 70-ih i ranih 80-ih.
Na to se referiraju i skladbe “Turn” i “Wow” čiji se zujavi i zvrndavi sintisajzeri doimaju poput odavanja počasti synth-punku njujorškog dua Suicide, “Wire” koja zvuči poput transponiranja rudimentarne elektronike The Residentsa iz kasnih 70-ih u današnji pop, “Border Girl” u kojoj je estetika Tuxedo Moona prenesena u moderni R&B natopljen gospelom i “Tremolo” s crkvenim orguljama kao podlogom za rap.
Takvo brisanje granica između glazbenih stilova ili izvrtanje žanrovskih pravila u glazbi Young Fathersa ne svodi se na jalovu postmodernističku potragu za ionako sve tanjim eklekticizmom nego rađa stvaranjem novog prostora slobode u pop glazbi. Uza sve to, sjajno poentiraju na tome koliko je i danas bitno načelo “manje je uvijek više” te koliko DIY etika i danas može biti bitna koliko i u doba hardcore punka 80-ih.
I na koncu, “Cocoa Sugar” je nepobitno ukusan album s niskom efektnih skladbi utemeljenih na kontrapunktu gorkog i slatkog, tamnog i svijetlog, grubog i nježnog, tjeskobnog i pastoralnog, undergrounda i popa. Svijet za sebe.