Obojeni program “drmnuo” me na jednom od posljednjih izdanja festivala YURM. I danas se jasno sjećam da sam nakon tog nastupa plakao zbog Kebrinih melankoličnih ljubavnih i nadrealnih stihova, melodija benda i frenetičnosti njihova postpunka koji se mogao događati u Novome Sadu, Zagrebu, Manchesteru, Berlinu ili Stockholmu.
Nisam mogao vjerovati da im nitko ne želi objaviti album pa sam u jesen 1989. otišao u Novi Sad na jednu glazbenu tribinu, a zapravo sa željom da Kebri i bendu objasnim zašto i kako bih im s Antom Čikarom za tada još samo izmaštanu i ilegalnu diskografsku kuću Search & Enjoy objavio album. S lažnim papirima u lipnju 1990. uspio sam ishoditi dozvolu i u Jugotonu otisnuti 1054 LP primjerka debi albuma Obojenog programa “Najvažnije je biti zdrav”, što je bila i ostala jedna od najvažnijih stvari koje sam za života napravio. Nakon idealiziranih 80-ih pronašli smo se u osvit krvavih 90-ih, rat nam je dokinuo mnogo toga, ali ostala su nam sjećanja koja nikada nikome nećemo dati.
Kada je i kako počeo Obojeni program? Tko je bio Branislav Babić prije nego što je postao Kebra iz Obojenog programa?
- Bilo je to davne 1980., s prijateljima iz kvarta osnivamo bend. Jedna posve uobičajena priča za vrijeme odrastanja, iako izgleda da taj proces odrastanja još traje u figurativno-kreativnom smislu, naravno. Veoma smo svjesni godina u kojima smo sada, ali tada nam ni na kraj pameti nije bila pomisao da će sve to toliko trajati. Vjerojatno je to bio više neki splet okolnosti nego bilo što drugo, neke stvari su se poklopile, imao sam prijatelje koji su slično razmišljali, bilo je to neko konstruktivno vrijeme. Tada sam baš bio klinac, svjestan svoga neznanja i željan da to nekako promijenim. Tražeći sebe, pronalaziš stvari koje te zanimaju i onda se njima prepuštaš... u mom slučaju to je bila muzika.
Novi Sad je daleko od Manchestera ili Leedsa, no čini mi se da postoji neka tajna veza između Obojenog programa i The Fall ili Gang Of Four?
- Sigurno postoji, estetski, pa onda sve ostalo, bar ja to tako doživljavam. Oni vjerojatno to ne vide tako, ali mi vidimo i to je OK. Premda su to muzički gledano različite priče, ta estetika ih nekako zbližava i u tom smislu postoji bliskost. Pojavom interneta promijenilo se sve, pa i odnos prema muzici. Prije si morao na razne načine dolaziti do muzike i u njoj su bili baš ljudi kojima je do nje stalo. Sada do informacija dolaziš relativno lako, ali se i ljudi muzikom uglavnom bave na prilično površan način. A što reći, takva su vremena.
Jeste li se s Obojenim programom osjećali kao dio novog vala ranih 80-ih? Ovo pitam jer premda je bend osnovan 1980., prvi album dočekali ste tek deset godina poslije, malo prije rata koji je dokinuo mnogo toga.
- Novi val je kamen temeljac našeg stvaralaštva, sve kasnije u sebi je nosilo taj pečat. Naravno, mislim da se u našem slučaju cijela stvar mijenjala iz albuma u album, ali punk i novi val su nešto na čemu smo mi odrastali.
Možda zvuči žalosno, ali nisam imao mnogo važnijih dana u životu od onoga dana kad smo išli u Jugoton na urezivanje mastera za vinilni LP i ili od onog kad sam u 1054 primjerka objavio vaš debi album. Dakle, što smo to mi - Obojeni program kao bend te Ante Čikara i ja kao izdavači vašeg prvog albuma “Najvažnije je biti zdrav” - napravili 1990.?
- Emotivnost je sastavni dio te estetike koja prati bend, to i jest to razumijevanje među ljudima. Bez toga sasvim sigurno ta priča ne bi ni postojala. Mi smo deset godina svirali bez ikakvog izdanja, tada postojeće izdavačke kuće nije zanimao iskorak u tom smjeru i mi smo rekli OK i nastavili dalje. No, onda se pojavljujete ti i Ante Čikara, već tada kao bitni ljudi u kapiranju kako svjetskih, tako i domaćih muzičkih zbivanja, kao grom iz vedra neba i nudite baš ono što je bendu najviše trebalo. Cijeli život nam je stao u to izdanje, da ne ulazim šire u to. Nama je važnost svega toga neprocjenjiva, od tada kreće sve ono što se u pravom smislu može nazvati bend, a bend nisu samo članovi, nego svi ljudi oko njega, dobronamjerni ljudi koji su spremni sudjelovati u nečemu u što vjeruju.
Koliko je Koja iz Discipline kičme bio ključan za zvuk, stil i produkciju debija Obojenog programa i koliko je vaša prijateljska i rodna povezanost s Boyama bila bitna za Obojeni program?
- Zanimljiva se ekipa okupila oko tog albuma, Koja kao producent, fotografiju je radio Branislav Rašić, dizajn Fleka, Boye pjevaju prateće vokale, a i vi kao izdavači, svatko je priča za sebe. Koja je sigurno jako bitan u toj priči i on nam je stvarno mnogo pomogao. O Boyama da ne pričam, imam divnu sestru (Biljana, op. a.) i uvijek je bila prisutna ta uzajamna podrška.
Gdje bi se svrstao kao pjesnik, tko su vam najbliži pjesnici u rocku i izvan njega?
- Volio sam ranije čitati Baudelairea, Majakovskog, Whitmana, a u muzici dragi su mi M.E. Smith, T. Verlaine i S. Tišma. A gdje bih sebe svrstao, to stvarno ne znam. Cijeli život se tražim, rijetko sam zadovoljan napravljenim, tumaram, ništa posebno. Bavim se muzikom, pisanjem i crtanjem i sve to podjednako traži posvećenost koju je teško planirati. Ona naprosto dođe i onda zaroniš u te vode i one te nose i to je to, ha-ha-ha!
Je li vam se ikada javio legendarni radijski DJ John Peel s BBC-ja? Ranih 90-ih poslao mi je razglednicu s odmora u kojoj mi zahvaljuje na ploči Obojenog programa. I kako je došlo do uvrštenja Obojenog programa u MTV-jevu alter-rock emisiju “120 Minutes” 1993.?
- Vidio sam na nekoliko lista da je John Peel uvrstio neke od naših pjesama, mislim da ta arhiva još stoji na netu. Osobnih kontakata s njim nije bilo, ali je bilo s nekim njegovim bliskim ljudima koje je on poslao tim povodom. Ako je Peel najbolji poznavatelj muzike, a znamo da jest, onda je biti na njegovim listama velika čast. Što se MTV-ja tiče, ja sam 1993. boravio u Londonu i opet preko nekih prijatelja došao do ljudi koji su uređivali emisiju “120 Minutes”. Nas nije interesirao MTV, ali ta emisija jest, bavila se alternativnim rockom i bila je gledana diljem Europe, pa i cijelog svijeta. Tresao sam se od sreće kada su nas emitirali.
Koliko je rat onemogućio da Obojeni program - koji i danas zvuči poletno, moderno i svježe - postane veći i popularniji bend od onoga što je postao i ostao?
- Mislim da u tom smislu mi nismo ni imali izbora, em se dešavalo to što se dešavalo, em se može postaviti i pitanje koliko smo mi uopće i željeli biti popularniji. Normalno je da ljudi, to jest muzičari cirkuliraju kroz bend, daju koliko mogu, budu tu koliko im je dobro, odlaze i vraćaju se, idu dalje, što god. Svatko od njih se ugradio u taj zvuk i svima velika hvala, a trenutna postava Bebec (bas), Ljuba (bas), Cina (bubanj) i Cana (gitara) specifična je jer su svi oni u jednom trenutku bili napustili bend pa se vratili. Drago mi je što smo svi opet na okupu i što sada bolje zvučimo nego ikada prije, kao i to ako je naš bend utjecao na neke druge bendove. Naš odnos prema muzici je veoma iskren pa se nadam da će to u nekom obliku postojati i poslije nas.
Kakav je bio Novi Sad kad ste pokrenuli bend, a kakav vam se čini danas? Isto pitanje vrijedi i za širi kontekst Srbije?
- Grad čine ljudi koji su u njemu, a to je nekako teško promatrati kao cjelinu, to jest u bilo kojem smislu generalizirati. Uvijek je bilo, a i bit će i dobrih i manje dobrih i zanimljivih ljudi. Prošli smo to što smo prošli, desilo se svašta i teško je tu biti nešto previše pametan. Grad je uvijek baza kulturološkog događanja, građanska svijest je mjerilo odnosa prema sredini i ona uvijek mora biti prisutna bez obzira na to je li antiratna ili recimo ekološka. Ja sam rođen u Novom Sadu i ma koliko se život u njemu mijenjao, meni će on uvijek biti najdraži grad na svijetu.
Počeli ste slikati. Na koji način to radite - mislim na tehniku slikanja - i što je inspiracija za vaše, ako se ne varam, digitalne crteže?
- Ja sam po prirodi optimist i vjerujem u dobro, a sad je li rezultat toga tužan ili sretan, ja tu ništa ne mogu. Stvaram u nekom vremenu i ono je mjerilo mog raspoloženja, možda živimo u tužnim vremenima a da nismo ni svjesni toga ili smo pak vrlo svjesni svega oko sebe. Kako god, vjerujem u dobro i uživam samo u lijepim stvarima. Volim crtati, a crtam na kompu u Paintu pa radim digital print. Pozitivna energija, kolorit, individualizam, hedonizam, humanizam, ha-ha-ha! Gotovo svakodnevno objavljujem crteže na svom fb profilu, tri godine sam u tome, ali mislim da ću to uskoro prestati raditi jer se moram izbalansirati.
Bili ste i ostali pojam alternativnog u glazbi i kulturi. Što je za vas alternativa i zašto vam je važna? Jeste li time u startu pristali biti autsajder?
- Za mene je alternativno ono što podrazumijeva odgovornost za napravljeno, sada je sve dobro vrlo alternativno. Autsajder? Ne zvuči mi loše, nisam nikada imao neke prevelike ambicije, tako da može i takva etiketa.
Kakvo vam se čini doba u kojem ste odrasli uz punk, a kakav svijet danas, kad ga usporedite s onim iz vaših formativnih godina?
- Svijet se mijenja, sviđalo se to nama ili ne. Svako vrijeme ima nešto lijepo u sebi. Vremena globalnog optimizma i napretka zamijenila su vremena neizvjesnosti i recesija, ali i u tako tmurnim vremenima postoje prostori za radost i stvaralaštvo. Vjeruj u dobro i to je to.