Možda se neki čitatelji sjećaju da sam prije godinu dana u povodu povratka Rujanfesta s prostora livade ispred West Gatea na Bundek konstatirao da je posrijedi glazbeno, odnosno zvučno zagađenje Novog Zagreba zbog kojeg sam na desetak dana u širokom luku zaobilazio prostor tog jezera i okolne kvartove. Ovogodišnji program Rujanfesta još je neukusniji pa se može konstatirati da je, parafrazirajući slogan manifestacije, granica zabave doista pomaknuta, ali ne s lošeg na bolje nego na grozno.
Nikako drugačije se ne može ni okarakterizirati program među kojim su neke od najvećih zvijezda trap-folkeri Jala Brat & Buba Corelli i Senidah čiji hit “Kamikaze” na YouTubeu ima više od 24 milijuna pregleda. Bit će da je teško odoljeti stihovima “Hoćeš mi dat, hoćeš li mi dat/Bejbi ti mi dat, daj mi šat/Dok ti ljubim vrat, daj, ljubi te brat/Skupi sat, crni mat BMW, crni mat/Ide glat, neću stat, trebala si znat”. Tu je i Seka Aleksić s poučnim stihovima iz pjesme znakovitog naslova “Zakuni se u kurvu” (“Zakuni se u kurvu/Što noćas s tobom pije/Zakuni se u sina/Što rodila ti nije/Zakuni se u chivas/Niz grlo kada krene”) čijih 22 milijuna pregleda garantira da omladina voli saslušati hvalevrijedan savjet jedne žene o tome zašto su sve druge žene kurve koje muškarci nikako ne bi smjeli miješati sa žestokim pićima. Naravno, tu je i Dejan Matić čiji je brat Saša Matić koncem prošle godine rasprodao dvije zagrebačke Arene, a i Ministarke čiji hit “Boing 747” (tako one pišu ime tog prozvođača aviona) s više od 43 milijuna pregleda na YouTubeu donosi zanimljivu poruku o ženama kao avionima bez pilota, dočarane stihovima “Dupli džek mesto kerozina/I za tren letim do visina kao boing 747/Mlada sam, puna sam života/Ali još tražim svog pilota/Da me vozi,vozi sve do neba/Sve do neba/Kažu mi da sam kao avion/Treba mi muško/Treba mi šampion”. Naravno, zavijanje u svim tim pjesmama, koje su TBF-ovci svojedobno opisali stihom “umire cajka na mukama”, neizbježno je kao i grozomorni glazbeni konstrukti u kojem se sve najgore u rasponu od trapa do narodnjaka, od R&B-a do romskih puhača, od Istanbula preko Šapca do New Yorka trpa u isti koš.
No, snebivati se nad time, odnosno nad ovakvim ovogodišnjim Rujanfestom, zapravo nema smisla. Očito je da u Zagrebu i Hrvatskoj postoji mnogo poklonika cajki i narodnjaka koji će na taj način sebi pomaknuti granicu zabave. Kao što su odavno prebrisane granice između Seke Aleksić i Maje Šuput koja ove godine, baš kao i prošle, nastupa na Rujanfestu. Turbo-folk, naime, ne poznaje granice i to ne može promijeniti ni HVIDRA koja bi zabranjivala cajke. Citiram: “Ovim putem najoštrije osuđujemo postupke organizatora ovogodišnjega Rujanfesta i pridružujemo se reakcijama, s pravom zgroženih, sugrađana. Naime, u glavnom gradu Lijepe naše, za čiji smo se suverenitet borili, organizatori nekoć kulturne glazbene manifestacije odlučili su ugostiti srpske folk-pjevače pod sloganom ‘Pomakni svoje granice zabave’”.
S estetske strane gledano, potpuno se slažem s rukovodstvom HVIDRA-e grada Zagreba, no nisam sklon zabranama bilo koga ili bilo čega jer živimo u demokraciji u kojoj bi trebalo biti dopušteno sve osim poticanja rasne, nacionalne, vjerske i mržnje spram bilo koga. Uz to, ti isti branitelji (koji me s ovim pokušajem zabranjivanja cajki podsjećaju na SUBNOR-ovce kad su kasnih 70-ih rogoborili protiv Pankrta, Parafa, Prljavaca i punka) vjerojatno su zaboravili kako je istraživanje Jutarnjeg lista još 2006. godine, na bazi tisuću ispitanika, ukazalo da 43 posto učenika završnih razreda hrvatskih srednjih škola sluša turbo-folk. Još zanimljivije, oni koji su tada slušali turbo-folk među najomiljenije od hrvatskih izvođača naveli su Škoru, Thompsona i Coloniju. Toliko o čistunstvu.
Mogu i ja o cajkama misliti što želim, a to je sve najgore, no da ovi koji nastupaju na Rujanfestu svojim pjesmama šire mržnju, to ne stoji. Oni šire glupost i neukus, muzičko đubre i glazbeno smeće kojima stječu zavidno bogatstvo, ali mržnju ipak ne. Naprotiv, koliko god mi se gadio turbo-folk, mislim da je bolje da Hrvati idu na Srbe i Srbi na Hrvate radi pjesama i s mišlju na zabavu i provod, a ne s oružjem i radi rata, zločina i teritorijalnih pretenzija. To, naravno, ne abolira Vučića od njegovih ideja ili dio medija u Srbiji koje kolega Vurušić s pravom naziva “industrijom mržnje” dok se kod nas ne bi smjelo okretati glavu od napada na Srbe jer gledaju utakmicu Zvezde ili iz bilo kojeg drugog razloga. Uostalom, zašto HRT ne bi ove jeseni imao prijenos jedne od utakmica Reala i Zvezde, kao što prenosi mečeve Novaka Đokovića?
No, vratimo se Rujanfestu u čijem se košu našlo mjesta i za Željka Samardžića, Željka Joksimovića i Miroslava Ilića, doajena “novokomponovanih narodnjaka” kako se nekoć zvao stil koji je prethodio turbo-folku. Svi su oni krcali zagrebačku Arenu, kao što će je opet nakrcati i Lepa Brena jer takav je masovni (ne)ukus hrvatske publike. Taj ukus je nekoć bio bolji, barem što se Zagreba tiče, pa i zbog toga u vodu pada premisa zagrebačke HVIDRA-e. Dapače, čovjek bi se mogao zapitati je li (prosječni) glazbeni ukus Zagrepčana bio kvalitetniji u socijalističkoj i jednopartijskoj Jugoslaviji 70-ih i 80-ih nego u posljednjih dvadesetak godina samostalne kapitalističke i demokratske Hrvatske.
“Mogu samo reći kolegama iz HVIDRA-e da sam i ja ‘91. bio u uniformi i da mi je to tada bilo apsolutno normalno, ali danas 2019. mi je normalno da radim kao privredni subjekt, da plaćam porez, da ne kršim zakone Republike Hrvatske i da svi ti izvođači koji su ovdje na neki način su dozvoljeni i dostupni na tržištu’’, odgovorio je organizator Rujanfesta, Darko Tuček, koji je na Bundek ove godine uz gorespomenute pozvao još i Bajagu i Plavi orkestar, Petra Grašu i klapu Šufit, Edu Maajku i Detour, Ljetno kino i Bang Bang, Dinu Jelusića i Mikija Solusa te nekolicinu drugih.
Ukratko, htjeli ste kapitalizam, pa evo vam ga i u glazbenoj ponudi na Rujanfestu. I protiv toga se također nema što prigovoriti, osim ako grad Zagreb novcem poreznih obveznika ne podupire ovakav glazbeni užas. To pitanje postavio sam u Jutarnjem prošle jeseni, no odgovor nisam dobio, ali pretpostavljam da grb grada Zagreba nije bezveze istaknut na web stranici i plakatima Rujanfesta pod egidom “partneri”.
Dakle, opet, koliko to košta i one Zagrepčane koji se ovakvog programa gnušaju? I još jednom, srpsko muzičko govno ili hrvatski glazbeni drek, posve je nebitno. Smeće je smeće, a zlato je zlato, ma čijeg geografskog porijekla bilo. Stoga, osnovno pitanje nije zabrana ovakvog ili onakvog glazbenog programa, nego može li se jedan pivski festival uprizoriti uz kvalitetniji i masovnoj publici također privlačan program pa da doista zasluži financijsku potporu. Može, ali to nije Rujanfest nego Zagreb Beer Fest u organizaciji YEM-a na kojem su ove godine, uz prisustvo cca 90.000 ljudi, nastupili Urban & 4, Psihomodo pop, Morcheeba, Jonathan, Detour i drugi. Može i u Karlovcu na čijim je Danima piva, također u organizaciji YEM-a, kroz pet dana prošlo više od 50.000 ljudi koji su uživali u nastupima Prljavaca, Psihomoda, Elementala, Nene Belana, Filma, Pipsa, Kawasaki 3pa, Urbana. Kojota, Trama 11, Vojka V, Ede Maajke i drugih. Eto i Špancirfesta kao sjajnog varaždinskog uličnog, glazbenog i gastro festivala.
A može i u Beogradu čiji je Belgrade Beer Fest ove godine imao 120 besplatnih koncerata, uključujući i nastupe Majki, Vojka V, Električnog orgazma, YU grupe, Atomskog skloništa, TBF-a, Kojota, Zion Traina i drugih. Zanimljivo, nije bilo niti jedne cajke ili narodnjaka - toliko na znanje i ravnanje HVIDRA-i - pa je kroz Ušće od 15. do 19. kolovoza prošlo više od 500.000 posjetitelja. Koliko i sami vidite, svirali su i tamo i Srbi i Hrvati, no to je i jedina dodirna točka očajnog glazbenog programa Rujanfesta i jake glazbene postave Belgrade Beer Festa.