Zagrebačka filharmonija je stavljena na kušnju i izdržala izniman napor. Izišli su ojačani dodatnim vještinama, spremni za nove izazove

U trenucima kada smo svi zdvojeni sudbinom Vjesnikova nebodera, u čemu vidimo vrlo opipljivi simbol rušenja starih vrijednosti, novinarstva i kulture, izdvajamo svjetli primjer glazbenog simbola koji već 154 godine kontinuirano čini važan dio naše kulturne scene kao najstariji orkestar u ovom dijelu Europe – Zagrebačku filharmoniju. Na svojem je posljednjem koncertu održanom u petak, 14. studenoga, spektakularno zaključila ciklus Schumannovih simfonija koji čine važan dio svesimfonijskog svjetskog repertoara. Projekt u cjelini poduzet je pod vodstvom velikog američkog stručnjaka za njemački simfonizam, 84-ogodišnjeg dirigenta rođenog u Rumunjskoj Lawrencea Fostera, koji je učio od mnogih velikana prethodnih generacija, poput Klemperera ili Mehte, te višestruko tijekom desetljeća pripremao ovaj repertoar za snimanja.

Tjedan prije na koncertu u svojem Crvenom ciklusu isti su glazbenici izveli 1. i 2. simfoniju, da bi sada u Plavom ciklusu zaključili niz drugim dvjema simfonijama.Filharmoničari su time stavljeni na kušnju i izdržali izniman napor iz čega su izišli ojačani dodatnim vještinama i ljepotom svirke, spremni za nove izazove krajem godine. Obično je na orkestralnim koncertima na programu jedna velika romantična simfonija, nikada dvije, tako da je o vo bio pravi maraton muziciranja, tim više što je na oba koncerta između simfonija ubačen po jedan od dva velika klavirska koncerta Felixa Mendelssohna s različitim solistima. Dok nam se prvom terminu prvi put u Zagrebu predstavilo novo japansko čudo pijanističkog tehniciranja i dubinskog tona Masaya Kamei, sada je isti koncertni klavir Stainway zauzeo zreli predstavnik ruskog pijanizma, Andrei Korobeinikov. Kombinacija dvojice skladateljskih suvremenika i prijatelja pružila je uvid u njihove bitne sličnosti i razlike istog duha vremena s visokom i korisnom razinom (samo)kritičnosti. Kolikogod ga Mendelssohn kao dirigent podržavao i dirigirao mnoga njegova djela, Schumann kao vodeći kritičar svojega doba nije propustio reći što iskreno misli o njegovu Drugom klavirskom koncertu (primijetio je da mu nedostaje virtuoznosti i dubine). U slučaju drugih dviju simfonija njegova opusa uživali smo u poznatijim temama, a užitak je bio osjetan, što je nemalo važno, i s druge strane rampe, iz redova glazbenika.

Maestro Foster kao da je cijeli tjedan između dviju večeri vježbao hodanje; sada je puno brže i spretnije cupkajući u "staccato" modusu dolazio do stolice na dirigentskom podestu, gdje bi uvijek jednako živahno vodio interpretaciju, s elegantnim i preciznim gestama; bilo ga je pravi užitak gledati i istodobno slušati glazbu pod njegovim vodstvom. Kao neka druga Vltava, sada rastegnuta kroz pet stavaka, tekla je Treća simfonija zvana Rajna - po rijeci koja će sama biti kobna za skladatelja koji će se tri godine nakon praizvedbe namjerno u nju baciti, pomahnitao od posljedica bipolarnog poremećaja, šizofrenije i sifilisa. Spasit će ga ribari, no prehladit će se i od posljedica upale pluća umrijeti u azilu dvije godine kasnije. Pomalo rastrojenim duhom načeta je pripovjedno-opisno, a sadržajno pretrpano simfonijsko djelo, dok je ideal ideje i forme, staloženosti i inventivnosti, dostignut u posljednjoj Četvrtoj kojom je završio koncert, sve-šumanovski filharmonijski ciklus, kao i Schumannov simfonijski opus, premda je djelo kalendarski nastalo prije treće simfonije, a nekoliko mjeseci nakon prve. Posebnost večeri, bio je solist u Mendelssohnovu Drugom koncertu – poetičan, misaon, te intuitivno i intelektualno potkovan ruski pijanist Andrei Korobeinikov, kojemu je ovo bio prvi nastup u Lisinskom. Doduše, Zagreb pamti po danima kada je kao mladi esperantist sa samo petnaest godina dolazio ovdje na seminare, skupove i događaje u organizaciji Hrvatskog esperantistskog saveza koje je svirkom veličao (najčešće na klaviru u Hrvatskom glazbenom zavodu). Svoj je povijesni nastup okrunio je s dva koprenasta dodatka: implozivnim ulomkom iz Schumannovih Fantastičnih komada i pjevnom minijaturom Barkarola, tj. mjesecem lipnjem iz ciklusa Godišnja doba op. 37 Čajkovskog.

Zagrebačka filharmonija spremna je za nove napore: u sljedećem se mjesecu dijeli na dva orkestra, pri čemu jedan odlazi na višetjednu koncertnu turneju po Kini, dok drugi izvodi koncerte u Lisinskom, uz novogodišnje gostovanje u Salzburgu. Neka im je sa srećom!