U velikom stilu oprostila se Zagrebačka filharmonija u petak od ove ružne godine. Zadnji koncert pred publikom posvetila je tek proteklom (16. Ili 17. prosinca) 250. rođendanu Ludwiga van Beethovena kao "Odu velikome majstoru", zasigurno najvećem i najvažnijem s kojim je započelo novo glazbeno doba nakon Bacha i Mozarta.
Gospođa iz publike glasno je rekla: "Oni su NAŠ ponos, a vrag nek nosi koronu!"
Oni su, dakako, naš najbolji orkestar - zagrebački filharmoničari, ovaj put s dirigentom Ivom Lipanovićem, a ona je Mia Pečnik, mlada eterična dama u glamurozno otrovnoj zelenoj toaleti koja je do svoje, danas dvadesete godine uspjela sakupiti više od 60 nagrada! Nakon što je već kao srednjoškolka glazbene škole "Lisinski" u razredu prof. Ivanke Kordić proglašena najnagrađivanijom učenicom u povijesti škole, 2019. prvoplasirana je na audiciji Visoke glazbene škole u Kölnu među 300 kandidata. Dospjela je nastupati i u inozemstvu, dvaput u Carnegie Hallu (Weill Recital Hall), i evo je sada u Zagrebu s Beethovenom kao dobitnice prošlogodišnje nagrade ZF-a za mladog glazbenika godine.
Svira krasno, mirno, odmjereno i otmjeno u klasičnom obzorju još klasičnog Trećeg majstorova glasovirskog koncerta u c-molu op. 37, nakon kojeg se sve mijenja. Perlasta joj tehnika ide glatko i razgovijetno, sanjarski su ulomci topla tona, a iza svega izvire energija snage koja jedva čeka svoje vrijeme.
Orkestar je prati zaneseno i zdušno, na kraju joj plješće, a mi plješćemo svakom pojedincu, osobito briljantnom hornistu Viktoru Kiričenkovu, ali i svim puhačima koji kod Beethovena imaju puno delikatnog posla. Ivo Lipanović je autoritativno siguran i pažljiv u suradnji, a tek u 5. simfoniji u c-molu op. 67 daje si oduška i predstavlja djelo u obilju raskošnih zvukovnih boja i dinamike koje danas, zanemarimo li romantiziranu priču o "sudbinskoj" simfoniji, ostaje moćna glazba genija.