Prošlog je petka u Zagrebu u Lisinskom održan vrlo uspješan koncert Crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije, posvećen jednom njegovu iznimnom članu, flautistu i piccolistu Daniju Bošnjaku.
Pamtimo ga kao eksplozivnog glazbenika širokih interesa, koji je jednako zdušno pristupao baroku, kompletnoj klasici, suvremenoj glazbi, jazzu i zabavi, koji je svojom nevjerojatnom energijom i muzikalnošću godinama bio glavni pogon orkestralnih vrhunaca. Premda je preminuo još 3. veljače ove godine, korizmeni program s godinu unaprijed planiranom izvedbom Njemačkog rekvijema Johannesa Brahmsa pokazao se idealnim da mu se posmrtno dodijeli Porin za životno djelo, za sve ono što je u polustoljetno doba rada dao hrvatskoj glazbenoj sceni i njezinoj međunarodnoj afirmaciji. Što je sve Bošnjak značio Filharmoniji, izrekao je u uvodu večeri njezin ravnatelj Filip Fak, zahvalivši mu za sve što je za života učinio za hrvatsku glazbu. Publika je bila ganuta podacima o velikom virtuozu iz govora predsjednika Upravnog odbora Glazbene nagrade Porin, skladatelja Frane Đurovića, koji je posebno istaknuo Danijevu virtuoznost na raznim flautama, ali i cjeloživotnu hrabrost u potrazi za zvučno-izražajnim inovacijama. Skulpturicu od bračkog kamena Ivice Propadala Đurović je potom uručio Danijevoj udovici, pijanistici Tereziji Cukrov, koja je uz zahvalu poglavito Danijevim najbližim kolegama u flautističkoj dionici orkestra, naglasila kako on nikad nije ništa radio s ciljem da dobije nagradu, iako bi, da je živ, bio zasigurno sretan i ponosan. U mislima na dragog kolegu filharmoničari su održali izvedbu pod vodstvom svojega šef-dirigenta, mladog Poljaka Dawida Runtza.
Pred prepunim gledalištem koje nas je podsjetilo na nedavni, jednako ispunjen recital Ive Pogorelića, glazbenici su dirljivo izveli Brahmsovo kapitalno djelo koje, premda nosi naziv "Njemački", njemačkim tekstom ne obraća se (samo) Nijemcima, nego čovječanstvu, a formalnim pojmom "rekvijem" ne donosi misu za mrtve, nego utjehu živima, onima koji ostaju. Djelom se univerzalnim porukama obraćaju svima koji u ova turbulentna vremena tuguju zbog žrtava aktualnih svjetskih sukoba. Premda voli svoj dirigentski štapić, Runtz je ovaj put odučio nastupiti bez njega, "goloruk" i bez partiture, oblikujući napamet rukama sve bogatstvo izražaja i boja skladnog vokalno-instrumentalnog sloga. U prvom planu svih sedmoro stavaka sročenih na skladateljev izbor iz Lutherova prepjeva Svetog pisma (što smo u hrvatskom prijevodu Seada Muhamedagića mogli pratiti u popratnoj koncertnoj knjižici) jest pjevana riječ u zborskom slogu, u izvedbi 115 zborista iza 84 orkestralna glazbenika i dvoje vokalnih solista, što je zajedno s dirigentom činilo točno 202 glazbenika na sceni. Bio je to izvrsni Akademski zbor "Ivan Goran Kovačić", amaterski ansambl u najboljem smislu riječi, koji je od osnutka davne 1948. glavni pogon izvedbi velebnih vokalno-instrumentalnih djela u gradu, bez kojega ne može proći izvedba nijedne velike mise, muke, oratorija ni rekvijema, koji sustavno svakodnevno vježba kao da je profesionalni.
Za ovaj ih je koncert pripremio njihov umjetnički voditelj Ivan Šćepanović, nedavno diplomirani dirigent s Muzičke akademije u Zagrebu, koji je i sam ušao među članove zbora pjevajući s njima kao prvi od jednakih. Od nebeske protestantske suzdržane homofonije zborski se slog razvijao preko raspjevanih plesnih ulomaka pod utjecajima germanskog folklora, sve do neobaroknih složenih fuga i kadenca trećeg i šestog stavka, pjevajući sjedeći ili stojeći, usklađeni s energetskim i dinamičkim amplitudama orkestraša među kojima su dominirale oboa Zoltana Hornyanszkog, flauta Ane Batinice, ali i harfe Mirjam Lučev Debanić i Mirjane Krišković, dok nijedan vrhunac izražaja nije prošao bez nezamjenjive timpanistice Eme Krešić. U svojim smo trbusima mogli osjetiti sklad gudača predvođenih koncertnom majstoricom Sidonijom Lebar samo tjedan dana nakon njezina solističkog nastupa uz matični orkestar u zahtjevnim Mozartovim koncertantnim stavcima, s čijim se tonom skladno stopio diskretan zvuk orgulja pod prstima i nogama filharmonijina pijanista Viktora Čižića.
Ovaj je rekvijem spona između Mozartova te Verdijeva i Fauréova, ali za razliku od njihove, četveročlane solističke postave glasova, on solistički izdvaja samo dva - sopran i bariton. Brahmsu su 32 godine i zaredom su mu umrli majka i najbolji prijatelj, odnosno mentor i moralni pokrovitelj Robert Schumann, a majku u ovom djelu utjelovljuje anđeoski sopran solo, dok Schumanna kao čovjeka, oca i neimenovanog Isusa Krista zastupa bariton solo. Poveznica je s Leipzigom, gdje je u glasovitoj dvorani Gewandhausa 1869. praizvedena integralna verzija ovoga djela, gostujuća donedavna solistica tamošnje opere, gdje je glavni glazbeni ravnatelj naš Ivan Repušić - Sarah Traubel. Dobra dikcija njemačkoga, no anđeoski bi ton bolje iznijele naše Marija Kuhar Šoša, Josipa Bilić ili Hana Ilčić (koju smo slušali u nedavnim izvedbama Svećenice u "Aidi"). Ali sva je očekivanja ispunio Zagrepčanin s minhenskom adresom Matija Meić, bariton predivne tople boje i zaobljene fraze, prisjetivši se svojih pjevačkih početaka u zagrebačkim crkvenim zborovima. Večer je donijela ozarena lica s obje strane rampe, uz nadu da će ovakvih poruka svijetu biti sve više i da će one barem posredno utjecati na boljitak čovječanstva, kao zalog nastojanja velikih ljudi i umjetnika kakvi su bili Johannes Brahms i Dani Bošnjak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....