Zagrebački operni festival ne prestaje iznenađivati širokim spektrom opernih žanrova koje pokriva. Uz grandiozna djela Wagnera, Verdija i Puccinija, donosi i male opere za djecu, komorna uprizorenja poput „Ljudskog glasa”, ali i cijele operice „novokomponirane”na - staru glazbu. To je brend naše Zadranke Katarine Livljanić, profesorice glazbenog srednjovjekovlja, pjevačice i skladateljice koja se nakon više desetljeća profesure na prestižnoj pariškoj Sorbonni, proteklih godina povukla u smiraj švicarskog Basela, gdje je našla svoje mjesto na proslavljenoj akademiji rane glazbe Schola Cantorum Basiliensis. Ondje je dobila novi impuls i nadahnuće u stvaranju novih glazbenoscenskih uprizorenja gdje je uvijek u trostrukoj ulozi znanstvenice, pjevačice i autorice glazbe koju pjeva, u duhu i na izvorima autentičnih djela. Nakon niza monoopera poput Tondalove vizije, ranokrćanskih zapisa o Budi (Barlaam&Josaphat) i višestruko nagrađivane Marulićeve Judite, Livljanić se zaželjela malo antičke tematike i pjevanja u društvu.
Inicijalno je za ovoljetno jubilarno 65. izdanje Glazbenih večeri u Sv. Donatu u svojem rodnom Zadru osmislila najnoviji projekt „Arijadna živi”. Predstavila ga je prvi put u Zagrebu ove srijede na poziv 3. Zagrebačkog opernog festivala, kada su gledatelji, naviknuti na ulazak u gledalište bili vidno iznenađeni da ih se usmjerilo direktno na scenu. Svih tristotinjak unaprijed rasprodanih sjedala za ovaj događaj bilo je smješteno na goloj prostranoj sceni bez scenografije, s publikom usmjerenom u – gledalište. Osvijetljene pozlate loža i mezanina, te crveni baršun partera bili su veličanstveni dekor kakav iz te perspektive još nitko nije vidio tko nema iskustva nastupa na „daskama koje život znače”.
Na rubu scene bio je tek videozid na kojemu su se projicirale projekcije uglavnom crnobijelih fotografija mora i otoka kao kontrast izraženim bojama kazališnog interijera. Sve je to bila skladna kulisa za priču o mitskoj Arijadni kroz tekstove najpoznatijeg antičkog rimskog pjesnika Ovidija, kroz srednjovjekovne i renesasne talijanske prijevode s latinskog, koje je na hrvatski, za potrebe titla koji se projicirao iznad fotografija, preveo Mate Maras. Svu je glazbu na stihove iz Ovidijeve zbirke „Heroida”, Arijadnina pisma Tezeju u duhu renesanse i ranog baroka (doba iznimno nadahnutog antikom) skladala Katarina Livljanić. Antička junakinja Arijadna poznata je po tome da je pomogla svojem ljubljenom Tezeju klupkom vune naći se u labirintu i ubiti njezina polubrata Minotaura, a ovaj ju je zauzvrat – napustio bez riječi.
„Meni je Arijadna zapravo simbol ljudske duše. U svoj mitologiji, sva ta imena i svi ti heroji su zapravo simboli, tako ni Tezej nije heroj, već simbol ega - onoga koji odlazi osvajati i ostavlja dušu. U mitologiji se ljudskoj duši taj ego ne vrati – ona ostaje sama i ide dalje svojim putem, završi na Olimpu. Međutim, mi smo pronašli ovu varijantu završetka u kojemu se njih dvoje ipak na kraju vrate jedno drugome. To je ono što i ja svakom želim – da se vrati svojoj duši.”, reći će nam nakon predstave ova proročica Livljanić koja dobro poznaje boljke suvremenog društva. Za Tezeja je na suradnju pozvala Pina de Vittoria, talijanskog glumca-pjevača tradicijske i barokne glazbe, koji je u njezino glazbeno tkivo progurao „svoju” dijalektalnu pulješku kanconu „Cori miu”. Oduševio sve prisutne nevjerojatnim glumačkim šarmom i „rašpom” u glasu u maniri narodnih pjevača južne Italije, a inače je poznati interpret specifičnog repertoara ranobaroknih opera napolitanskog skladateljskog kruga.
"Podrijetlom sam s juga Italije, oduvijek sam pjevao tradicionalnu glazbu svoje rodne Puglie što me postupno dovelo do ranobarokne opere. Najprije sam istražio vlastite glazbene korijene, da bih kasnije otišao studirati baroknu glazbu napuljskog skladateljskog kruga između renesanse i ranobaroknog 17. stoljeća. Premda djeluje kao da se poznajemo već dugo, Katarinu sam upoznao tek nedavno, preko lutnjista Bora Zuljana, ovo nam je prvi put da radimo zajedno.”". Uz sudjelovanje glazbenika na raznim vrstama flauti, viola i lutnji tročlanog instrumentalnog ansambla (gudač i puhač su Nijemci, Albrecht Maurer i Norbert Rodenkirchen, dok je Bor Zuljan slovenski lutnjist koji živi i radi u Baselu, pa je tako ušao u krug novijih Livljanićkinih prijatelja), ostvarena je dinamična jednosatna predstava koja otvara nove doživljajne dimenzije prošlosti u vezi s vječnim temama ega, uspjeha, ambicije, duše i emocija. Odnose među likovima, ali i pratećim sviračima, pomno je režirao mladi francuski operni redatelj Olivier Lexa koji je „glavni krivac” za ovu oživljenu Arijadnu.
Kako kaže Livljanić, prvi ju je kontaktirao i bio katalizator projekta koji je poput magneta privukao one koji tu najviše i spadaju. "Oduvijek pratim njezin rad i cijelog života želim raditi s njom. Oduševljava me oduvijek činjenica da je Dialogos - suvremeni ansambl srednjovjekovne glazbe, što će reći da se obraća publici današnjice. Sreli smo se, tragali za tekstom i ona je sugerirala da uzmemo Ovidijeve Heroide, iz kojih sam ja izvukao Arijadnino pismo Tezeju." Kako je video materijal napravio fotograf s Komiže, Matko Petrić, možemo zaključiti da Kretu i Naksos na slikama najvjerojatnije „glumi” Vis. „Moja režija nije srednjovjekovna, već suvremena, a mit o Tezeju nije zarobljen u prošlosti već se odvija u sadašnjosti, pri čemu se razjašnjava zašto je Tezej napustio Arijadnu jer to nigdje u mitu nije rečeno”, reći će nam redatelj, a mi nećemo otkriti njegove razloge da ne „spojlamo” priču koja će zasigurno, nakon Zadra i Zagreba, trajno zaživjeti na svjetskoj koncertnoj i komornoj opernoj sceni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....