PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

Zagrebački Vintage ugostit će pravu kremu, dolazi i bubnjar grupe ‘The Smile‘

Piše:

Objavljeno: 5. studenoga 2026. 12:32

Toma Skinner

Uhlíř Patrik/Čtk/profimedia/Uhlíř Patrik/Čtk/profimedia

The Messthetics i Tom Skinner, poznati su nam iz bitno drugačijeg glazbenog konteksta

The Messthetics su osnovali članovi legendarnog post-hardcore sastava Fugazi čiji se koncert u Galeriji SC već 36 godina smatra jednim od najintenzivnijih klupskih koncerata dok je Tom Skinner u Hrvatskoj nastupao kao član trija The Smile

U nadolazećih desetak dana zagrebački Vintage Industrial Bar ugostit će kremu američke i britanske (not only) jazz glazbe. U oba slučaja izvođači koji uskoro dolaze u Zagreb - The Messthetics i Tom Skinner - poznati su nam iz drugačijeg glazbenog konteksta pa je logično da to pojasnim.

THE MESSTHETICS

The Messthetics iz Washingtona tvore Brendan Canty (bubnjevi) i Joe Lally (bas), nekoć članovi ključne post-hardcore grupe Fugazi, jazz gitarist Anthony Pirog i na posljednja dva albuma gostujući saksofonist James Brandon Lewis, a u Vintage Industrial Bar stižu 10. studenoga. Nekoliko stotina ljudi iz Zagreba, ali i drugih gradova vjerojatno će vam reći da je nastup Fugazija u listopadu 1990. godine u zagrebačkoj Galeriji SC u okviru turneje za album “Repeater” jedan od najupečatljivijih koncerata kojem su nazočili tijekom života. Bizarno, ja se tog nastupa ne sjećam dobro premda postoje fotografije koje dokazuju da sam na tom koncertu bio, ali postoje i snimke na diskografskoj kući Dischord koja je bila alfa i omega pankerskog do-it-yourself pristupa. Evidentno, nastup Fugazija je bio napet poput do pucanja razapete sajle iznad kanjona i silovit poput oluje koja vas drma dok pokušavate održati balans na toj sajli, a u sličnom mi je sjećanju ostao nastup Fugazija u ljubljanskoj dvorani Kodeljevo u lipnju 1995. kad sam razgovarao s Ianom MacKayeom, jednom od najvažnijih osoba na američkoj punk sceni koji je doslovce iz korijena promijenio dotad uvriježeni način rada bendova i diskografskih kuća, a jedan je i od onih koji su uvelike utjecali na veganski i straight edge pokret.

Moram spomenuti i da su pjesme Fugazija s prva dva albuma “13 Songs” (1989) i “Repeater” (1990) bile redovan dio moje set-liste za gramofonima u Gjuri 2 i KSET-u u kojem je baš Mate Škugor - koji u Vintage dovodi The Messthetics - bio jedan od onih, tada za mene klinaca koje sam izluđivao time što sam odgađao trenutak u kojem ću zarolati Fugazi. Stampedo koji bi krenuo kad bi ti klinci začuli prve taktove Fugazija i danas su mi među najljepšim sjećanjima u životu i ponosan sam ako sam barem malo time utjecao na Matu Škugora koji je u Zagrebu organizirao više od 1000 koncerata unatrag tridesetak godina o čemu je pisao u svojoj krasnoj knjizi “Glazba za Žedno uho” (2021). Naime, Mate i ja i niz naših prijatelja i kolega bili su među onima koji su shvaćali zašto im neki američki underground rock bend poput Fugazija doslovce može promijeniti život o čemu je divno u knjizi “Our Band Could Be Your Life: Scenes From The American Indie Underground, 1981–1991” pisao novinar Michael Azerrad. U toj knjizi su i Fugazi i Minor Threat koji je ranije predvodio Ian MacKaye, Black Flag, Minutemen, Mudhoney, Sonic Youth, Dinosaur Jr, Hüsker Dü i nekolicina drugih sastava te diskografskih kuća poput Dischorda, Sub Popa, SST-a, mreže fanzina i studentskih radio postaja i klubova koji su stubokom promijenili američku rock scenu i bez kojih ne bi došlo do eksplozije Nirvane, Pearl Jama, Peppersa i drugih. Uzmite u obzir da se sve to radilo ručno, bez interneta, bez mobitela i s nevjerojatno puno dobrovoljnog rada, truda i zalaganja.

The Messthetics su djelomice derivirani baš iz te “our band could be your life” priče, samo što primarno oružje više nije post-hardcore nego jednako silovita bujica free jazza, punka, funka, avangardne i eksperimentalne rock glazbe koja na slušatelja navaljuje poput krda slonova koje je u stampedo nagnao stepski požar. U biti, kreativna energija je i kod The Messtheticsa i kod Fugazija slična, ali glazba je drugačija; ispravno okarakterizirana poput “jazz punk jama” što mi je izuzetno interesantno jer neki i danas smatraju da se između punka i jazza ne mogu stvoriti čvrste veze. Poklonici sastava poput Rip, Rig + Panic ili, aktualnije, švedskih The Thing i Fire!, oba pod vodstvom saksofonista Matsa Gustafssona kojeg je u Zagreb također dovodio Mate, znaju da se i to može pa je predstojeći koncert The Messtheticsa kao stvoren za one koji vole kad se jazzu pristupa kao punku. Dakle, fuck off autoritetima, regulama i granicama između žanrova, a zanimljivo je da je nakon prva dva albuma The Messtheticsa za Dischord Records recentne - “The Messthetics With James Brandon Lewis” (2024) i “Deface The Currency” (2026) - objavila renomirana jazz kuća Impulse! za koju su svoja remek-djela davno snimali John Coltrane, Sonny Rollins, Art Blakey, Charles Mingus, Yusef Lateef, Sun Ra i brojni drugi.

TOM SKINNER

Impulse! je aktivan i danas pa je interesantno zamijetiti da je baš ta kuća objavila “Your Queen Is A Reptile” (2018) i “Black To The Future” (2021), treći i četvrti album britanskog Afrojazz sastava Sons Of Kemet koji je 2011. godine u Londonu sa saksofonistom Shabakom Hutchingsom osnovao bubnjar Tom Skinner koji 19. studenoga također dolazi u Vintage Industrial Bar prezentirati i ono što je stvarao na solo albumima “Voices Of Bishara” (2023) i “Kaleidoscopic Visions” (2025). Ti su albumi bili na listama najboljih jazz izdanja u godinama kad su objavljeni. Skinner na njima teži modernom jazzu oslobođenom svih stega, ali s mnogo tekstura, melodija, slojeva; kao i na albumima koje snima pod nazivom Hello Skinny na kojima više kombinira jazz i elektroniku. I Skinnera znamo iz drugog konteksta jer je jedan od najcjenjenijih britanskih bubnjara posljednjih desetak godina. Hrvatska publika mogla ga je slušati i gledati uživo sa sastavom The Smile koji uz njega tvore Thom Yorke i Jonny Greenwood iz Radioheada. “Slušajući debi “A Light For Attracting Attention”, a potom i koncert u Zagrebu činilo mi se da The Smile pokušavaju i uspijevaju naći poveznice između The Velvet Undergrounda, Sonic Youtha i The Wirea, ali i Neila Younga, Afrobeata i engleskog folk-rocka 60-ih te avangarde i prijemčivosti, toploga i hladnoga, tišine i intenzivnosti, elektronike i akustike, ugode i tjeskobe. Nešto slično vrijedi i za album “Wall Of Eyes” sačinjenog od osam pjesama u trajanju od 45 minuta pri čemu je prva polovina mirnija, a tijekom druge dolazi i do proboja buke koja donosi katarzu”, pisao sam u vezi albuma trija The Smile čija elastičnost uvelike počiva na razvedenim ritmovima Toma Skinnera koji je svirao na posljednjim albumima, vjerovali ili ne, i Davida Byrnea i Harryja Stylesa.