PIŠE A. DRAGAŠ

Zašto su svi ludi za Dolly Parton: Country zvijezda nije zaboravila na siromašno djetinjstvo

Već šest desetljeća radi punom parom: vidjeli smo je na filmu i televiziji, a kao glazbenica se nekoliko puta uspješno “izmišljala”

Tijekom 80-ih godina kad bih nekome spomenuo da između ostalog slušam i country, najčešće bih od sugovornika dobivao pogled sažaljenja ili prezira, a onda i pitanje kako i zašto mogu slušati Dolly Parton jer je to što ona pjeva ljiga. Bilo je to doba kad je Dolly bila amblematična country-pop pjevačica, jedna od globalno najslavnijih i najtiražnijih predstavnica tog glazbenog stila, a koja se i u nas mogla vidjeti u glazbenoj komediji “Najbolja mala javna kuća u Teksasu” (1982.) u kojoj je igrala glavnu ulogu uz Burta Reynoldsa. Taj film sam gledao, ali Dolly Parton nisam slušao pa sam sugovornicima objašnjavao da postoji i drugačija country glazba od one kakvu je ranih 80-ih pjevala ta prsata plavuša, često i u duetima s Kennyjem Rogersom s kojim je snimila i božićni album “Once Upon A Christmas” (1984.). Moj dojam o Dolly promijenio se kad sam čuo album “Trio” koji je 1987. godine snimila s Emmylou Harris i Lindom Ronstadt pa sam zbog toga počeo otkrivati njezine albume iz druge polovine 60-ih i prve polovine 70-ih, koje je snimala samostalno i u duetu s njenim “mentorom” Porterom Wagonerom. Vraćao sam joj se zbog albuma “Honky Tonk Angels” s Lorettom Lynn i Tammy Wynette (1993.) i “Trio II” (1999.), a u posljednja dva desetljeća zacimala me povratkom svojoj prvoj glazbenoj ljubavi, bluegrassu s gorja Appalachi u kojem je odrasla kao jedno od dvanaestero djece siromašnog farmera Roberta Leeja i kućanice Avi.

Rođena 19. siječnja 1946. godine u mjestašcu Pittman Center (Tennessee), Dolly je od oca naslijedila upornost, a od majke koja je djeci pjevala pjesme o siromašnim imigrantima glazbeni talent koji će kasnije spojiti s glumom i njuhom za poslovne pothvate u rasponu od proizvoda brendiranih njenim imenom do tematskog zabavnog parka Dollywood kojeg godišnje posjeti oko tri milijuna posjetitelja, najviše od svih turističkih atrakcija u državi Tennessee s plaćenom ulaznicom.

Procjenjuje se da je Dolly “teška” 500 milijuna dolara, odnosno da je najbogatija pjevačica country glazbe koja, pokazuje to i ovog adventa, nije zaboravila na “crno siromaštvo” iz svog djetinjstva. Tako je nedavno donirala milijun dolara za pronalazak cjepiva protiv Covida-19, a sada je svi slave kao osobu koja je glazbenim filmom “Christmas On The Square” za Netflix “spasila Božić”. Kritike tog nevjerojatno kičastog filma pretežito su loše, a u najavnom video-broju “Christmas Is” doista je smiješno vidjeti Dolly odjevenu u prosjakinju čiji “outfit” kao da je kreirao Versace, ali ljudima je danas toliko stalo do utjehe da će zabavu tražiti i u takvom sadržaju. Uostalom, pa Božić je već barem stotinu godina, između ostalog, parada kiča.

Može se to reći i za album “A Holly Dolly Christmas” na kojem Dolly spariraju Michael Buble, Willie Nelson, Jimmy Fallon, Dollyn brat Randy Parton, Dollyno kumče Miley Cyrus i njezin otac, country-pjevač Billy Ray Cyrus, ali ja bih prije ustvrdio da je posrijedi klasik iz žanra božićnih pop i country albuma. Uz to, nedavno joj je objavljena i knjiga “Songteller” o pozadini njezinih 175 pjesama od otprilike 3000 koliko ih je napisala, a čiji veći dio nije niti snimila premda je objavila više od 60 studijskih albuma, ne računajući gotovo 200 kompilacija. No, koliko god “Christmas On The Square” bio parada kiča, a možda i film koji pojmovima camp i trash daje novu dimenziju, nemoguće je ne voljeti Dolly koja nikada nije zaboravila iz kakvog je gliba krenula da bi uvelike definirala pa i mijenjala country glazbu te postala i utjelovljenje američkog sna.

A i radne etike, jer ta žena već šest desetljeća radi punom parom, kao da je tek na početku karijere, kao da joj je i dalje trinaest godina, koliko je imala kad je prvi put stala na pozornicu nešvilskog hrama country glazbe Grand Ole Opry. Kad je dolazila na svijet, njezini roditelji su liječnika platili vrećom zobi, a Dolly, odrasloj u brvnari kojoj je tekuća voda bila obližnji potok, ni danas ništa ne pada teško. Najdražu joj pjesmu, “Coat Of Many Colors”, napisala je zbog kaputa kojeg joj je mama sašila od raznih krpica koje je uspjela naći po kući pa je vjerojatno i zbog toga svoj posao odavno shvatila poput misije da drugim ljudima pruži zabavu, zadovoljstvo i nadu.

Mislim da velik dio mog uspjeha počiva u činjenici što sam bila slobodna raditi”, nedavno je rekla u intervjuu Oprah Winfrey, referirajući se na to da ona i njezin suprug Carl Thomas Dean, umirovljeni vlasnik asfaltne baze kojeg se iznimno rijetko viđa u javnosti, nisu mogli imati djece pa je svoju pažnju posvećivala brojnim nećacima i nećakinjama. “Ponosna sam na svoju životnu priču, od blata do zlata, zbog koje se osjećam poput Pepeljuge”, izjavila je nedavno za Sunday Times. Zamjeriti takvoj ženi što voli šljokice, dekoltirane bluze, perike i tešku šminku čini se nepošteno.

Mnogi je cijene i stoga što je na patrijarhalnoj nešvilskoj country sceni uspjela ne samo kao pjevačica nego i kao sposobna poslovna žena koja nikada nije sumnjala u sebe pa je tako inzistirala na tome da zadrži autorska prava, umjesto da ih proda nekoj autorskoj agenciji za paušalni iznos, ma koliko se u nekom trenu tako nešto činilo izdašnim. Primjerice, kad je sredinom 70-ih Elvis Presley poželio obraditi njezinu “I Will Always Love You”, ali samo ako prije toga od nje otkupi autorska prava jer je njegov menadžer Colonel Tom Parker procijenio da će tako više zaraditi, hladno ga je otpilila. Pametno, pokazalo se, jer mnogostruko je više zaradila otkako je 1992. godine za potrebe filma “Bodyguard” Whitney Houston snimila istu pjesmu. Usput, Dollyna izvorna verzija emotivnija je i dublja u svojoj skromnosti od daleko poznatije i za moj ukus “too much” verzije Whitney Houston, a među sjajnim pjesmama koje je skladala i napisala je i “Jolene”, koju su efektno obradili The White Stripes. Ma koliko volio taj duo pa i njihovu verziju “Jolene”, više se naježim kad čujem kako Dolly preklinje konkurenticu da joj ne otme muškarca kojeg voli. Njezin grleni glas je bio i ostao fascinantan instrument, podesan i za teže pjesme i repertoar mračnijih bluegrass skladbi.

Od sredine 70-ih do sredine 80-ih Dolly je country glazbu prometnula u srednjostrujaški pop i ma koliko mi ti postupci bili razvodnjeni, nepobitno je da je time modernizirala country glazbu i postala miljenica i onih koji je inače ne bi slušali. Postala je prihvatljiva i vjernicima i feministicama, gay-ikona i miljenica country publike, autorica čije country pjesme obrađuju pop-zvijezde i heroina koja u repertoaru ima i pop, ali i “pravih country pjesama” o teškom životu i vjeri u bolje sutra, kakvu neumorno izražava i u drugim javnim nastupima. Iz Dolly pršti optimizam, a i puno je više od posve pogrešne percepcije o njoj kao priglupoj sisatoj plavuši s jakim makeupom. Njezin stav o vjeri je divan jer ne prezire nevjernike, nego se pita koliko je ljudima koji ne vjeruju u Boga teže u životu od onih koji vjeruju u Kraljevstvo nebesko. Otuda i njezina filantropija pa već dugo i uporno pomaže poboljšanju pismenosti, 2018. godine udijelila je jubilarnu stomilijuntu besplatnu knjigu, financira borbu protiv AIDS-a, besplatno ustupa svoju glazbu za promotivne kampanje PETA-e (Udruge za prava životinja), donirala je pola milijuna dolara za bolnicu specijaliziranu za liječenje zloćudnih tumora u njezinom rodnom kraju, a ove godine i milijun dolara za pronalazak cjepiva protiv covida-19, na čemu joj je kompanija Moderna javno zahvalila, dočim naši estradnjaci kukaju do neba i diple protiv cijepljenja i protuepidemijskih mjera.

Teško je i pobrojati koje je sve nagrade primila kao pjevačica, autorica i glumica, koliko Top 40 singlova i albuma nanizala te kojih je prestižnih “dvorana slavnih” članica. Ne srami se svog bogatstva, ali nikada niti ne zaboravlja otkuda je potekla i dokle stigla, i to ne prijevarama i podlošću nego mukotrpnim radom i talentom, zbog čega je postala jedna od najomiljenijih američkih zabavljačica. Ne taji da se podvrgla nizu plastičnih operacija, ali ne bi se smjelo smetnuti s uma da iza te “fasade”, bez koje je danas valjda nemoguće tako dugo opstati u šou-biznisu, stoji pjevačica zvonkog, kristalno čistog glasa i autorica niza dojmljivih pjesama. Nevjerojatno je da je početkom 90-ih, kad joj je slava počela blijedjeti, ostala bez menadžmenta, ali ni tada nije odustajala nego je gurala dalje.

Nedavno je njezin “9 to 5”, nekoć veliki glazbeni hit i prvi film u kojem je glumila, postavljen i na Broadwayu, a kroz radijski serijal “Dolly Parton’s America” pokazala se kao jednom od ne baš brojnih osoba koji uspijevaju ujediniti zastrašujuće podijeljenu Ameriku. Danas je opet na vrhu i svi se ponovo klanjaju njenoj upornosti. Svi su opet ludi za Dolly, možda i stoga što iz njezine persone izbija neuništivi životni optimizam, a nije li to baš ono što nam treba ovogodišnjeg sumornog adventa i Božića? Vjerojatno, no na sve to u New York Timesu vrckasto kaže kako joj je već “na vrh glave te Dolly”, najomiljenije američke plavuše, koja je postala brend prije nego što su se mnoge “brendirane” pop-pjevačice uopće rodile.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. prosinac 2021 23:37