Nastupima Cribsa, Cloud Nothings i Wu-Tang Clana, u petak je u Šibeniku završio treći Terraneo festival : najavljena oluja nije ga ni okrznula, kamperi su odahnuli, a uz lijepu brojku od 38.000 posjetitelja i organizatori mogu odahnuti i otvoriti šampanjac. Najbolje Freixenet, čije se ime isticalo na jednoj od reklama i koji se vjerojatno točio u VIP loži.
Sumnjali smo u njih, ali festival je preživio i odlazak njegova osnivača Mate Škugora , koji umjesto VIP lože preferira biti u prvim redovima ispred stagea, a nakon što je početkom godine objavio da se povlači iz organizacije, na Terraneo je došao isključivo turistički.
Woods kao otkriće
- Napokon sam se mogao opustiti i na miru pogledati četiri benda koja su me zanimala. To nije puno, ali još uvijek je više u odnosu na protekle dvije godine, kada sam od svakog benda uspio vidjeti 10 do 15 minuta - kaže mi Škugor nakon festivala.
Vođenje festivala prepustio je svojim suosnivačima iz Artim produkcije, dok su na mjesto direktora došli Tomo Ricov i Boris Kovaček, nekadašnji DJ-i Kulušića i Saloona, a danas voditelji kluba i agencije Pepermint. Poznavajući Matin glazbeni ukus koji je godinama prkosio mainstreamu i dovodio bendove koje smo nerijetko otkrivali tek na njegovim koncertima, postavljalo se pitanje smjera kojim će festival krenuti. Kasnilo se s objavom izvođača, a kada su oni napokon objavljeni, mnogi su ostali razočarani.
Publici odrasloj na Škugorovim koncertima i Žednom uhu, Prodigy i Wu-Tang Clan ipak nisu imena zbog kojih bi potezali do Šibenika. Mnogi koje poznajem radije su otišli pogledati My Bloody Valentine u Ljubljanu i tješili se da su Calexico ionako već vidjeli. Razumijem ih, ali razumijem i one koji su bili oduševljeni Prodigyjem, poput jednog para iz Knina, grada u kojem tijekom godine nema nikakve zabave osim proslave Oluje, koji su bili presretni što 50-ak kilometara od kuće mogu čuti “Voodoo People”.
Oni koji su odlučili preskočiti festival, propustili su izvrsne Woodse, koje možemo smatrati glavnim ovogodišnjim otkrićem i šteta da takvih imena nije bilo više. Konkretno, šteta što organizatori nisu bili zainteresirani za Girls Against Boys, koji su u tom razdoblju svirali na Off Festivalu u poljskim Katowicama i sami su se ponudili da dođu svirati na Terraneo. Šteta, jer iako Škugor u prosincu dovodi Girls Against Boys u Zagreb, festival bi time dobio još jedno ime koje bi donijelo dašak Terranea na kakav smo navikli.
Ove godine na festivalu su uvedene dvije novine: plaćanje beskontaktnom karticom, što je smanjilo gužve na štandovima za hranu i piće, i Terraneo plaža u uvali Minerska, koja je bila pun pogodak. No ono na što se većina najviše žalila bio je nedostatak pitke vode: pipe s tekućom vodom nisu radile ili ih nije bilo, što je nedopustivo ako na festivalu imaš 15.000 ljudi po danu, a temperatura je +35.
Plaža pun pogodak
Druga stvar koja mi je zasmetala jest količina odbačenog smeća, što je jako loša reklama za festival koji se brendira kao ekološki. To, dakako, nije propust organizatora, već ide na dušu neosviještenih posjetitelja.
Terraneo Šibeniku nije mogao pristići u bolje vrijeme: grad koji je tranzicija zaobišla u protekle je tri godine oživio upravo zahvaljujući ovom festivalu i zbog Šibenčana navijamo da on opstane, ali voljeli bismo da se mentalitet koji ga prati promijeni. Znamo da domaći ljudi - ugostitelji, iznajmljivači soba, prodavači - žive od ovakvih manifestacija koje im u kratko vrijeme utrostruče profit, no to ne znači da turiste možete varati.
U Šibeniku su me dva puta vozila dva različita taksi prijevoznika i svaki mi je, za istu distancu, naplatio različitu, prilično nerealnu cijenu. Jedan je na crno došao voziti iz Pirovca i žali se kako posjetitelji Garden Festivala ostavljaju veće napojnice. Drugi jednu djevojku nije htio voziti u Srimu jer da mu je predaleko. Treći neće voziti samo jednu osobu, i tako dalje i tako dalje. Na Szigetu vam ljubazni volonteri otvaraju vrata taksija koji uredno stoje u redu, bez naguravanja, i koji su se za tu prigodu udružili i snizili cijene. Za vrlo fer iznos prevest će vas do jednog od desetak većih gradskih punktova i nitko ni ne pomišlja da vas prevari, kamoli naplati cijenu višu od dogovorene.
Osobno smatram da nema boljeg turizma od festivalskog, ali možda ne bi bilo naodmet, kad se već hvalimo s time da prestižni svjetski časopisi uvrštavaju naše festivale među najbolje svjetske, pogledati kako su takve probleme riješili vani.
Michael Eavis, osnivač Glastonburyja na čijoj se farmi u Somersetu ovaj festival održava, i u 77. godini života obilazi festivale, pa je tako prošle godine došao provjeriti što radi njegova konkurencija na Szigetu. Na konferenciji za novinare upriličenoj u povodu njegova dolaska bio je i osnivač Szigeta, 42-godišnji Károly Gerendai.
Uspješan biznismen
U kariranoj košulji potfrknutih rukava i s konjskim repićem, više je djelovao kao kakav radnik na pozornici nego kao uspješan biznismen koji je od skromnog studentskog festivala stvorio jedan od najboljih kulturnih brendova Budimpešte, a prije dvije godine postao je i vlasnik Costesa, jedinog mađarskog restorana s Michelinovom zvjezdicom. Kada su ga mađarski kolege pitali kojem bendu se najviše veseli, rekao je da jedva čeka da se vrata zatvore kako bi mogao u miru provesti vrijeme s obitelji jer na godišnjem odmoru nije bio zadnjih pet godina.
Sziget u svojim počecima nije bio ništa veći od Terranea, a Gerendai je - baš poput Škugora - bio koncertni promotor, no svoj je festival uspio uvesti u “ligu prvaka” zahvaljujući i tome što je inzistirao na naizgled nebitnim, ali gostima vrlo važnim detaljima. Jasno je da se Terraneo ne može mjeriti s budžetom jednog Szigeta ili Glastonburyja i nitko to od njega ne očekuje. Ali s komparativnom prednošću koju ima - more, blizina popularnih izletišta i dovoljno smještajnih kapaciteta - od njega očekujemo vodeću poziciju u “regionalnoj ligi”.