Nominalna zvijezda završnice Zagreb Classic 2018. bio je karizmatični argentinski tenor Jose Cura, a stvarna zvijezda zvjezdane večeri 10. lipnja na Tomislavcu naša Međimurka Evelin Novak!
Livada prepuna ljubitelja opere, koncert u čast Teslina rođendana i 160. obljetnice rođenja Giacoma Puccinija, festivalski orkestar na čelu s dirigentom Dianom Tchobanovom i susret dvoje izvanserijskih pjevača. On 55-godišnji tenor, dirigent, redatelj, scenograf, fotograf, humanitarac..., ona 33. godišnja sopranistica s berlinskim i drezdenskim angažmanom i nedavnim debijem u Zagrebačkoj, ali i Bečkoj državnoj operi! On s respektabilnom svjetskom karijerom rijetkog dramskog tenora, ona i dalje na početku karijere kojoj se smiješi veliki operni uspon. I možda ne bi trebalo grintati nakon doista lijepog glazbenog događaja, no ipak...?
Slobodni stil
Jose Cura neobičan je umjetnik. I šoumen nedvojbeno koji ležerno i opetovano ćaska s dosadnim komarcima, prostor orkestra pretvara u scenu kojom se kreće ležerno, trudi se biti simpatičan, suvereno vlada vrlo lijepim glasom, u finalu osvaja neizbježnim Calafom, ali pjeva poprilično slobodnim stilom, ne brinući se previše za duljinu ili kratkoću zapisane note ili fraze, dinamiku podređuje svojem temperamentu, možda prije egu svestranosti, u kojem je korektni zapjev tek usputna postaja. Za puriste malo previše, za one druge premalo poštovanja prema glazbi koja ipak ima svoje zakone. Ona, naime, takvom postaje tek u sinergiji autorstva i tumačenja, a to Curi, čini se, i nije osobito važno.
On se doima kao autor i zbog toga mu ponekad pobjegne perfekcija intonacije, orkestar ga slijedi koliko može, a Cura se prepušta svojoj osebujnoj fikciji Leoncavallovih tragičnih komedijaša u vlastitoj prilagodbi opere “Pagliacci”, lirskom Cavaradossiju koji pred smrt pjeva pod zvijezdama preglasno i najbolji je kao srčani kauboj Puccinijeve “Djevojke sa Zapada” te, dakako, kao neizlječivo zaljubljeni Calaf nebeskih visina iz “Turandot”.
Anđeoski glas
Donekle je i distancirani partner u dva velika ljubavna dueta iz “Madam Butterfly” i “Boema”, što uopće nije omelo Evelin Novak da pokaže sve što zna i može u čarobnim zapjevima Puccinijevih malih žena. Anđeoski glas savršene ljepote boje i zvonkosti, i meko lirski i zvučno dramski kad treba, vokalna tehnika i duboko emocionalna karakterizacija koje je na kraju školovanja izbrusila kod velike Dunje Vejzović, prisnost, ljupkost, ali i čvrstina vezana uz notni tekst odlike su koje će je jamačno daleko odvesti.
I ona je imala paradnu ariju poput Curina Calafa, “O mio babbino caro” iz Puccinijeva “Gianni Schichija”, ali i iskustvo iskoraka iz veristički složenog programa u duetu “Parigi o cara” iz Verdijeve “Traviate” dajući svojem glasu mnogostranost sopranskih mogućnosti. Evelin Novak kao da je predodređena za nasljednicu Anne Netrebko iz njezinih mladih lirskih dana pa ako se to ostvari, imat ćemo još jednu zvijezdu hrvatsko-svjetske pjevačke reprezentacije.
Dian Tchobanov napravio je s Festivalskim orkestrom veliki posao. Idila Blagoja Berse kao i intermezzo Puccinijeve “Manon” te uvod u Leoncavalla zvučali su moćno i točno, s finim muzikalitetom, oku ugodnom manualnom tehnikom i fleksibilnom i spretnom suradnjom sa solistima. Uopće nije jasno zbog čega taj vrlo sposoban dirigent u Zagrebu dirigira samo baletne predstave.